Tatjana Šavorić podijelila je s nama večeras priče svog hodočašća Via Adriaticom. Zašto hodočašća? Jer svaki Put mijenja..one dubine i nutrine u nama. Krenemo kakvi jesmo, vratimo se isti, ali ipak  drugačiji. Njezin je Put bio zaista impresivan. Ne samo radi prehodanih kilometara, nego mentalne snage koja je bila potrebna za dovršiti započetu priču.

I uspjela je!

Skromna, nasmijana, iznimne energije i pozitive, prenijela je na nas svoje doživljaje. Hodali smo s njom Via Adriaticom..upijajući svaki kilometar svake dionice..i više od toga. Nadam se evo prvi, ali ne i posljednji puta.

Hvala od srca❤

Zahvaljujem i Žarku i svim ljudima dobre volje  na suportu, gradnji pozitivnih mostova i priča među planinarima koje ostavljaju trag u realizaciji ovakvih projekata.

 

Tekst by Marijana Radionov

Danas je Petrova Gora ugostila gljivare i planinare. A kakvo bi mi društvo bili da nemamo oboje. Gljivari su se odazvali pozivu Gljivarskog društva Karlovac a planinari su sami odredili svoju rutu i vikend je mogao da počne.

Doručak na Muljavi a onda košare i štapove u ruke i pokret.

Planinare su poveli Dragan i Marijana, pomoć su im bili Ivana i Željko. U 3 sata hoda prešli su 12 kilometara  prelazeći turu… Lovački dom Muljava – Rimski put – Veliki Petrovac – Mali Petrovac – Mali Velebit –

Lovački dom Muljava.

Najzanimljiviji trenutak izleta; izlazeći iz kombija na grobu Petra Svačića komentiram – ” kad bi bar sad tu bio naš Željko, da nam malo osvijesti ovo mjesto” …i nakon 3 minute iz šumarka s druge strane puta izlazi ekipa sa Željkom😊. Nismo ništa tempirali ali netko je u priču umiješao svoje prste 😁. Hvala Željko, uživali smo u tvom trenutku povijesti.

Skoro isto smo prešli i mi gljivari, doduše malo komotnije, uz svesrdno vodstvo našeg naj gljivara Marka, Marko Barukcic , koji nam je samo malo odškrinuo knjižicu svojih terena u pronalaženju gljiva. Košara je, na radost gljivara, bila puna. Druženje smo zasladili nadaleko poznatim palačinkama iz Lovačkog doma na Muljavi.

 

Tekst by: Irena Hustić

 

30.9. PD Mrsinj, obilježava svoj dan i organizira pohod na Plješivicu (nakon Velebita naša najveća planina) i Medeki se odazivaju u velikom broju, pun autobus. Domaćini nas lijepo dočekuju, mali Medeki kreću sa svojim vodičima na Mrsinj grad, a mi veliki na Golu Plješivicu (1648m, najviši vrh Like) i Ličku kapu. Staza kondicijski teška u nekim dijelovima tehnički zahtjevna, konstantan uspon, cca 15 km,1100 m uspona a mi limitirani na 7 sati hoda. Staza vodi kroz šumu, sipar, kamen i golu zemlju, a sve pod velikim nagibom. Medeki se drže zajedno i nakon izlaska na vrh Kik pruža nam se pogled, desno Gola Plešivica, lijevo Lička kapa. Po koridoru dalekovoda, makadamskom cestom prema zapadu koja je ujedno i granica, hodamo do Ličke kape. S jedne strane nam je BIH i pogled na Bihać i aerodrom Željava a s druge na Korenicu i  Krbavsko polje. Uspon na Ličku kapu, krunu našeg uspona, veličanstveno  djelo prirode, izbrisao je sav znoj i muku koji smo uložili u uspon, a bome još teži spust. Ovaj izlet, jedan od najzahtjevnijih jer smo bili limitirani vremenom, naučio nas je koliko je važno zajedništvo, dobri vodiči, podrška. Sve smo to imali, a dokaz su bili  naši osmjesi na licu, naša sreća. Nismo više tamo neki luđaci koji se veru po planinama umjesto da uživaju u subotnjim kavicama, mi smo obitelj koja uživa u tome i brinemo jedni o drugima..❤️🐻

Izvješće by Goga

 

1. dan (9.9.2023.) Zagreb – Sarajevo – Žabljak

Kada alarm za planinarski izlet zvoni prije 4 ujutro znaš da iza toga slijedi ozbiljna avantura. Tako rano obično se ustaje samo za važne avionske letove ili u našem slučaju ako prije Žabljaka želimo stići (ovaj put stvarno) na ćevape u Sarajevo. Na samom početku naša Irena nas je obavijestila kako naš veliki zvučnik ne ide s nama na put što će biti „važan“ detalj u nastavku priče. Krenuli smo tiho, drijemajući skoro sve do Sarajeva.

Po dolasku u Sarajevo uputili smo se put Baščaršije gdje smo već tradicionalno posegnuli za bosanskim specijalitetima, okupili sarajevske prijatelje i našeg Džemu, domaćina iz priče o izletu na Zelengoru koji će nam se za koji dan priključiti u avanturi po Durmitoru.

Na Baščaršiji smo obavili i hitnu intervenciju nabavke zvučnika te se iza podneva naš, inače konkretan zvučnik, upravo poput pepeljugine kočije pretvorio u minijaturu koja će nam poslužiti na putu do Žabljaka. Mašala!

Krenuli smo tako u veselom (polu)tonu put Žabljaka gdje smo putem stali posjetiti poznati most (aka ćupriju) na rijeci Drini koji je dao sagraditi veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a izgradio ga je 1577. jedan od najvećih svjetskih graditelja tog doba, Kodža Mimar Sinan. Slijede slatke muke i nekoliko sati vožnje do Žabljaka.

U Žabljak smo stigli ravno na večeru, oko 20:30 iza čega smo vrlo brzo svi utonuli u san.

 

2.dan (10.9.2023.) Savin kuk, Crno jezero

Po jutru se dan poznaje! Osim što smo ujutro utvrdili da se s naših prozora pruža prekrasan bajkoviti pogled na vrhove Durmitora, vrijeme je u Žabljaku bilo idealno i obećavajuće.

Nakon doručka plan je bio odvesti se do žičare koja vodi do 2.213 m nadmorske visine odakle bi prehodali ostatak puta do vrha Savin kuk (2.313 mnv). Savin kuk, pored Bobotovog je najpoznatiji i neprepoznatljiviji vrh na Durmitoru te jedan od prvih markiranih uspona. Osim toga, ovaj vrh je privlačan i zbog legende o Savinoj vodi, za koju se tvrdi da je ljekovita.

Odvezli smo se do SKI centra Savin kuk odakle kreće žičara i ustanovili kako ona još nije otvorena te se otvara tek u 10 sati. Ljudi u Crnoj Gori jako su simpatični i gostoljubivi, ali ne glase baš kao ranoranioci. Kako smo rekli da se po jutru dan poznaje, to kao da je stavilo pečat na ostatak dana koji je protekao bez puno napora, u uživanju te prekrasnim pogledima sa Savinog kuka i (nešto kasnije) Crnog jezera.

Vrijeme do otvaranja kratili smo u restoranu koji je ipak bio otvoren, dok je dio ekipe nestrpljivo krenuo pješke prema vrhu. Pojavom naših prijatelja Crnogoraca na ulazu na žičari, uputili smo se put vrha. Žičara je podijeljena u dva dijela, a kada se izađe na drugom dijelu, do vrha nam ostaje nekih 20-ak minuta laganog hoda. Pogled sa Savinog kuka na Crno jezero stvarno je predivan te smo tamo ostali neko vrijeme čekajući da nam se ostatak ekipe priključi. Nakon spuštanja do početne točke, uputili smo se prema Crnom jezeru. Staza do Crnog jezera vodi kroz prekrasnu šumu i poprilično je ravna, bez nekih težih uspona. Dugačka je oko 3 km i završava pogledom koji oduzima dah. Crno jezero je najpoznatije i vjerojatno najljepše planinsko jezero u Crnoj Gori, oduševljava svojim bojama i čistoćom, a izgleda kao scena iz bajke. Staza oko jezera dugačka je oko 6 km.

Mi gladni smo pred kraj staze, po običaju, od Dragana naučili nekoliko mudrih izreka od kojih nam se jedna urezala u pamćenje: „Samo učenjem možeš nešto naučiti.“ Zaključili smo da je i Dragan poprilično gladan i nakon završetka staze odmorili u restoranu te krenuli put autobusa.

Kada smo u Žabljaku stigli na večeru pridružili su nam se Džemo i njegov prijatelj Dževad iz Sarajeva. Kako se vijest o zaboravljenom zvučniku proširila, Džemo je odlučio donijeti zvučnik na poklon. Ovaj put, nešto veći nego naš alternativni zvučnik s Baščaršije.

3.dan (11.9.2023.) Tara

Dan na rijeci Tari obećava. Vrijeme u Žabljaku također. Nakon doručka svi željno iščekujemo polazak do naše početne točke odakle krećemo na uzbudljivu turu raftingom po rijeci Tari. Putem smo stali na Đurđevića Tara mostu, impresivnoj  građevini koja prelazi kanjon dubine 150 m čiji se lukovi gube u gustom zelenilu koje se uzdiže iznad rijeke. Kanjon rijeke Tare najdublji je kanjon Europe. Njegove litice penju se i preko 1.300 m u dužini od 82 km. Ukupna duljina toka rijeke iznosi 146 km, a kanjon je odmah nakon Colorado Grand Canyon-a po dubini drugi u svijetu, a po nekima, ipak, prvi po ljepoti.

Nakon kratke pauze na mostu, ubrzo smo stigli do naših domaćina koji su nam uz ljubaznu dobrodošlicu pokazali opremu i objasnili što nas čeka nizvodno od Tare. Ljubazna dobrodošlica sastojala se od kaFe i domaće rakije od šljiva (ipak nas čeka temperatura vode od 10°).

Po samom dolasku do čamaca ubrzo nam sve postaje jasno. Tara je kristalno čista rijeka koja je pitka čak cijelom svojom dužinom! Bogata je biljnim i životinjskim vrstama, a osim biološkog fenomena spada i u geološke te hidrološke fenomene čime je stekla uvjete da postane dio UNESCO-ve liste zaštićenih područja.

Formirali smo ekipe i krenuli niz Taru. U čamcima je bilo veselo, a svaka ekipa imala je svoju filozofiju i način na koji je uživala u tome. Neki su na „domaći“ način bezbrižno klizili rijekom, dok se u nekima probudio natjecateljski duh pa su snagu koja će biti potrebna za iduće dane djelomično ostavili na Tari. U čamcima je bilo i onih hrabrih koji su isprobali temperaturu vode i okupali se.

Avantura po Tari završila je domaćim ručkom nakon čega se dio ekipe vratio u hotel (uglavnom isti oni koji su snagu ostavili u kanjonu), a dio je otišao na vidikovac Ćurevac, jedan od najljepših vidikovaca s pogledom na kanjon rijeke Tare.

Nakon večere u Žabljaku slijedilo je opuštanje i priprema za dugo iščekivani dan, dan kada se penjemo na Bobotov Kuk, najviši vrh Durmitora.

4. dan (12.9.2023.) Bobotov Kuk

Četvrti dan prošao je u znaku Bobotovog kuka. Krenuli smo sa južne strane stazom od prijevoja Sedlo između Dobrog dola i Pšćenske doline na nadmorskoj visini od 1.863 m. Krajolik se na početku sastoji od blagih pašnjaka prema strmim travnatim livadama odakle kreće blagi uspon i zagrijavanje. Putem stajemo na zaravni Surutka okruženom oštrim vrhovima Zupci (2.309 m) koji podsjećaju na naše Bijele stijene. Put nastavljamo prema jezeru Zeleni Vir s prekrasnim pogledom na  Šarene pasove. Kod jezera se inače nalazi izvor pitke vode koji je nažalost tada presušio pa smo nakon kraćeg odmora nastavili strmom stazom prema vrhu. Strma staza, kamenje i sipar su nas iscrpili pa smo se kratko odmorili kod prijevoja Velike previje koji se nalazi točno ispod samog vrha.

Od tog dijela slijedi još malo sipara na čijem kraju slijedi nagrada za sav trud, jedan od najljepših vidikovaca na Durmitoru s kojeg se pruža pogled na Škrčka jezera smještena između Prutaša, Bototovog kuka i Šarenih pasova. Pogled oduzima i vraća dah u istom trenutku. S lijeve strane pruža se pogled na vrh Đevojku (2.440 m) koji zajedno s Bobotovim kukom i Bezimenim vrhom (2.487 m) čini Sou nebesku (podupirač neba).

Kraći odmor i upijanje pogleda, a zatim najuzbudljiviji i zahtjevniji dio uspona koji se sastoji od strmih litica koje se daju prolaziti samo jednosmjerno. Staza je dijelom osigurana sajlom koja je od velike pomoći kada ponestane inspiracije za ruke. Završni dio staze traje oko 20 minuta i napokon stižemo na Bobotov kuk (2.523 m) nakon čega slijedi odmor.

Povratak s vrha uslijedio je istim putem ali u doba dana koje najviše laska svim, pa i ovim krajolicima – u vrijeme zlatnog sata kada (kako samo ime kaže) zlatne sunčane zrake prelaze preko livada, pašnjaka i čudesnih pojava Durmitora. Putem smo sreli i divokoze, svratili do izvora i spustili se nazad do Sedla.

Vodič nam je taj dan rekao kako nikad nikog nije tako dugo vodio na Bobotov kuk, a mi smo mu lijepo cijelim putem tvrdili da se nama nikud ne žuri.

Četvrti dan smo završili umorni, ali sretni i puni dojmova.

5. dan (13.9.2023.) Prutaš

Još jedno jutro i vrijeme koje nas je pomazilo. Sa parkinga Dobri Do (1.716 m) turu smo započeli u 8 sati prema Prutašu, atraktivnom vrhu (2.393 m) čije samo ime slikovito opisuje izgled stijena koje krase ovaj vrh. Kako mistična mjesta uvijek imaju i neku legendu iza sebe, tako ima i Prutaš. Priča o vilama, mladom Todoru i njegovoj Ružici pristaje kao salivena krajoliku koji nas je dočekao.

Staza kreće dosta strmo na samom početku nakon čega slijedi lagana šetnja kroz livade. Pred Škrčkim ždrijelom (2.114 m) čeka nas opet malo uspona nakon kojeg se otvaraju sasvim novi pogledi na Šarene pasove koje smo sreli prethodni dan. Na tom mjestu smo se odmorili i uživali u pogledu koji je jednostavno nemoguće dočarati. S ovog mjesta jedna staza vodi i prema prekrasnim Škrčkim jezerima koje smo također vidjeli dan prije, a mi ipak krećemo drugom stazom, dalje prema našem cilju, prema vrhu. Taj dio staze prolazi rubom samog grebena s pogledom na travnatu uzbrdicu koja djeluje kao mistični krajolik iz svijeta Hobbita. Kada prijeđete taj dio i fizički naporan uspon, pogled opet osvaja, vidimo poznato trojstvo – vrhove Bobotov kuk, Đevojku i Bezimeni vrh i napokon pogled na sami vrh Prutaša te na prekrasne prutove koji se okomito spuštaju s njega, kao kakve oštice noža.

Kraća pauza i još malo uspona prema samom vrhu. Dolazak na vrh obilježen je otvaranjem nevjerojatnih pogleda u svim smjerovima – južna strana Durmitora, pogled prema Bosni, Bobotov kuk, Šareni pasovi i sva čuda Durmitora kao na dlanu. Takav pogled zaslužuje i malo duži odmor.

Uslijedio je povratak istim putem, a zatim slobodno vrijeme. Dio ekipe je odmarao, dio posjetio Etno selo Katun, mjesto s konjima i (tako kažu lokalci) najboljom hranom u Žabljaku (provjerili, vrijedi!)

Za neke je to bila šetnja po Žabljaku ili panoramski izlet po Durmitorskom prstenu. Durmitorski prsten je kružni put dug 76 kilometara oko cijelog planinskog masiva s nekima od najljepših vidikovaca na sve posebnosti Durmitora. Rijetka je to prilika da uživajući u vožnji možete doživjeti takvu prirodu.

Nakon ovakvog dana teško je sve dojmove skupiti na hrpu, slijedi večera i odmor jer sutra napuštamo Žabljak i krećemo dalje.

6. dan (14.9.2023.) Žabljak – Kanjon Mrtvice – Manastir Ostrog – Budva

Taman pred najavu nešto lošijeg vremena napuštamo Žabljak, ipak sretni što smo imali prilike uživati u savršenom vremenu i ostvariti sve što smo zamislili. S tim biserom u mislima krenuli smo put Kanjona Mrtvice, stazu koju vodi kroz skoro netaknutu prirodu. Staza kreće kroz pitome i zabačene zaseoke a nastavlja kroz visoke litice i gustu vegetaciju.

Kako se staza približava koritu rijeke tako se dolazi i do Kapije želja, mjesta na kojem se priroda pobrinula da stijenama stvori portal kroz koji se može spustiti do rijeke, baciti kamenčić i zaželiti želju (jedini uvjet da se ostvari je da ona bude pozitivna J). Nastavljamo dalje još neko vrijeme do mjesta gdje staza kreće Mrtvačkim gredama, tu ipak krećemo u povratak jer smo ograničeni vremenom, kako onim na satu, tako i onim na nebu. Po povratku smo posjetili i Danilov most koji je dao sagraditi Knjaz Danilo u čast svoje majke.

Krenula je kiša, a mi smo se uputili prema autobusu odakle dalje krećemo za Manastir Ostrog, manastir sagrađen u vijencu planine Ostrog, a izgradio ga je Sveti Vasilije Ostroški. Manastir je smješten u stijeni na 900 metara nadmorske visine između Podgorice i Nikšića i poznato je pravoslavno svetište. Pravo je remek djelo arhitekture, a odiše mirom i posebnom  energijom.

Cijeli ovaj put današnjeg dana vodi nas zapravo do naše krajnje destinacije, bisera Crne Gore, Crnogorskog Miami-a, odnosno do Budvanske rivijere. Dolazak u Budvu u kasnim satima i smještaj nedaleko od rivijere.

7.dan (15.9.2023.) Budva

Dan je bio predviđen za odmor i slobodno vrijeme po Budvi. Novi dio grada nalazi se u zaleđu poznate rivijere, beskonačne plaže i šetališta s brojnim hotelima i ugostiteljskim objektima, dok se stari dio arhitekturom totalno razlikuje od ovog dijela. Stari grad Budva ima svoju dugu i bogatu povijest i u njemu se nalaze brojne crkve, kule i tvrđava s koje se pruža predivan pogled.  Medeki su ovaj dan iskoristili svatko na svoj način – plaža, izleti na obližnje otoke, restorani i šetnja. Idealan dan da se slegnu dojmovi s Durmitora, prepričaju anegdote i da se vrati izgubljena energija.

P.S. Kruže priče kako su se taj dan medeki jedva prepoznali u gradu jer nitko nije bio u planinarskoj opremi u kojoj smo jedni druge naviknuli vidjeti zadnjih dana.

8.dan (16.9.2023.) Budva – Cetinje – Lovćen – Metković

Ujutro krećemo iz Budve i vozimo se za Cetinje, prijestolnicu Crne Gore, kulturno središte i nekadašnji glavni grad. U samom centru dolazimo do Muzeja Kralja Nikole i sasvim je jasno zašto ovaj grad nosi sve te brojne epitete. Posjet muzeju, koji je nekada bio i palača kraljevske obitelji, bio je inspirativno putovanje kroz crnogorsku povijest u koju smo uronili na neko vrijeme. Iza muzeja slijedi kava u centru pa odlazak prema Lovćenu, Balkanskom Olimpu kako mu mnogi tepaju.

Na vrhu Jezerski vrh (1.660 m) nalazi se Njegošev mauzolej, građevina izgrađena u čast Petra II Petrovića po nacrtu Ivana Meštrovića. Do mauzoleja se dolazi dugačkim tunelom kroz koji prolazi 461 stepenica. Iza samog muzeja je prekrasni vidikovac s kojeg se za lijepog vremena vidi nestvarno daleko (neki kažu čak i do Italije u zoru pri idealnim vremenskim uvjetima). Pita od sira i koprive u restoranu ispod mauzoleja među krošnjama drveća i polazak prema Metkoviću i Lijepoj Našoj.

Dan smo iskoristili savršeno i skratili si dugačak put nazad.

Sve to ne bi vrijedilo ništa da se anegdote na državnim granicama ne ponavljaju iz izleta u izleta, ali zaštiti ćemo identitet aktera koji je spremno pripremio ZET-ov pokaz.

U Metković smo došli na večeru i noć iskoristili da se adaptiramo na povratak u realnost.

9.dan (17.9.2023.) Metković (Babina Gomila) – Zagreb

Došao je zadnji dan našeg putovanja. Deset medeka je odlučilo odraditi program u cijelosti. Predviđenih 35 stupnjeva u plusu nije ih omelo. Turu je povela Irena, i bez obzira sto je često u sredini ili kraju kolone, nekom čudnom snagom dovela je grupu na vrh za 2 sata hoda. Staza duga 4 km, uspon 670 metara a onda zaslužena nagrada – pogled koji oduzima dah! More zagrlilo Neretvu, a ona mu se podala u potpunost, bez ostatka.

Povratak k’o povratak. Greben podsjeća na Matokit, a spuštanje na spomenutim temperaturama zahtijevalo je da ubrzamo korak i što prije dohvatimo hlad ispod rijetkog drveća. Naš prijatelj Stjepan  iz HPD Gledavac iz Metkovića bio je tu, podržao nas i dao nam snagu. U 12:30 sjeli smo u njegov kombi, uključili klimu na najjače i spustili se u Metković odakle je nakon ručka uslijedio povratak u Zagreb.

Za kraj vrijedi samo spomenuti rečenicu koja se urezala u pamćenje, a rekao ju je jedan lokalni vodič kojeg smo sreli putem dok je vodio svoju grupu na Prutaš. Planinu ne osvajaš, nju se ne može osvojiti, možeš ju eventualno ispenjati, ako ti ona to dozvoli.

I tek nakon par dana shvatiš da si još uvijek zarobljen u prizorima i da je planina osvojila tebe.

 

Tekst by Antonija Trlaja Magdić & Irena Hustić

Fotografije: sudionici izleta

 

45. tradicionalni pohod na Kamene svate održao se, kao što mu naziv tradicionalni i kaže, prve nedjelje u rujnu. To ujedno označava i početak nove školske godine pa je odluka o načinu provođenja zadnjeg dana ljetnih praznika bila jednostavna; idemo dan provesti u šetnji prirodom, u šumi, na našoj Zagrebačkoj gori, prije nego se ubacimo u naše drage zagrebačke ulice, prometne gužve i na granici ludosti izdržljiv zagrebački tjedni raspored.

Sunčano toplo ljetno jutro, ne prerano, naspavani, puni energije miješano društvance djece i odraslih krenulo je s Ponikvi. Pokoje uzbrdo, malo blata da ne bude monotono, nekoliko nizbrda …uz malo pjesme, malo čokolade, jabuka, vode, puno smijeha i priče, trčanja, traženja štapova, nekoliko dječjih padova, jedno zajedničko slikanje… i već smo bili na odredištu. Dočekala nas je ugodna atmosfera domaćina, veliki kotao graha, pečeni odojak, tamburaši, povoljne cijene pića, bogata tombola i povelik broj veselih planinara za stolovima.

S veseljem i ponosom što smo dio današnjeg druženja, upisali smo se u knjigu prisutnih i nazdravili s jednom, dvije, tri… koje su u raznim bojama dekorirale stol s upisnom knjigom.

Mi veliki smo zalegli na donesene piknik dekice, a djeca su uživala na ljuljačkama, igri lovice, skrivača po obližnjim grmovima… svjesni koliko uživamo u trenutku.

Punih trbuha, napunjenih baterija za novi radni tjedan, punim plućima sljemenskog zraka… zahvalili smo se organizatorima, spremili svoje ruksake i uz pjesme krenuli svojim domovima.

Hvala PD Susedgrad, hvala  Žarku iz PD Medvednica što je bio frontman pa smo mi ostali  bezbrižno hodali, smijali se i pjevali bez praćenja markacija po putu, hvala svima nama sudionicima  što smo jedni drugima upisali još jedan ugodan dan u kofer uspomena zvan planinarenje.

Veselimo se sljedećem susretu!

 

Tekst by Helena Kukec Grgić

Medeki na Vihoraškom putu

Dio medeka kročio je po prvi put ovom nestvarnom ljepotom naše domovine, a dio je već bio …. zaključak svih – vratiti ćemo se ponovo.

Bijele stijene su dio masiva Velike Kapele i zajedno sa Samarskim stijenama imaju status strogog rezervata prirode (područje neizmijenjeno ili neznatno izmijenjeno ljudskom aktivnošću. Vihoraški put jedna je od najzahtjevnijih staza u Hrvatskoj, a ide kroz netaknutu prirodu i divljinu. Od sedmog kilometra oštar uspon kroz šumu za 45 min dovodi nas do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz koje je samo 50 m udaljeno od planinarske kuće Dragutina Hirca.

Desno od kuće staza vodi prema vrhu Bijelih stijena i nakon 5 min hoda dolazimo ispod samog vrha. Izlazak na vrh osiguran je sajlom i za  10 min kasnije stižemo na vrh. Vrh Bijelih stijena nalazi se na 1335 m nadmorske visine.

Nakon silaska s vrha markacija vodi Vihoraškim putem kroz klanac dalje prema Zelenoj dolini zaobilazeći vrh Boce sa lijeve strane i Ratkov vrh te nakon sat vremena hoda dolazimo u Zelenu dolinu. Ta je ljupka dolina zatvorena sa tri strane stijenama i daje oblik prirodnog amfiteatra. Put nastavljamo dalje prema Ljusci. Ljuska je   nalik orahovoj ljusci prema kojoj je i dobila ime. Dolaskom u Ljusku spuštamo se niz željezne skale visoke 4-5 m, a nakon silaska vidimo oznaku lakša i teža varijanta prolaska. Teža varijanta prolazi kroz stijenu koja nije osigurana, druga i lakša je prema usamljenoj jeli koja je osigurana sajlom i skalama. Nakon izlaska iz Ljuske dolazimo do Natašina dola odakle staza vodi suhim koritom dalje prema Samarskim stijenama. Na raskrižju koje je ujedno i kraj Vihoraškog puta.

Deset minuta od raskrižja nalazi se Ratkovo sklonište, najslikovitija kućica u Hrvatskoj. Put, kao i svaki drugi, završava na klopi, ovaj put u domu Bijele stijene. Po izboru, gulaš, grah i štrudla.

Tekst: Gordana Leskovar

Polazak: U 6,00 sati  Ilica 421
Povratak: 15.8. u večernjim satima
Prijevoz: kombi
Članski doprinos za izlet (akontacija): 110 € na bazi 9 izletnika (pun kombi) za prijevoz, organizaciju i vođenje na terenu

 

Težina staze:  umjereno zahtjevno
Oprema: Standardna planinarska definirana vremenskim uvjetima.
Vodiči:  Irena Hustić i Dragan Turkalj
Napomena: Obavezno uzeti vreću za spavanje
Prijave i informacije: Dragan  091 527 5591 ili putem forme
Polazak: U 7,00 sati  Ilica 421
Povratak: u večernjim satima
Prijevoz: minibus
Članski doprinos za izlet (akontacija): 60 € na bazi 18 izletnika
Opis:

Kamniško-Savinjske Alpe su planinski lanac koji se nalazi dijelom u Sloveniji a dijelom u Austriji.Planinski lanac je dobio ime po gradu Kamniku i po rijeci Savinji. Najpoznatija dolina u Kamniškim Alpama zove se Logarska dolina,duga je sedam kilometara i pruža se pod strmim sjevernim obroncima Ojstrice (2350 m) i Planjave (2396 m). Na Planjavu se nastavlja s desne strane Kamniško sedlo (1903 m) i Brana (2253 m). Otud će krenuti naš uspon prvo na Kamniško Sedlo a drugi dan na Branu.

     05.08.2023  

Krećemo iz Logarske doline i usput se kratko zadržavamo ispod slapa Rinka koji je jedan od naljepših, najpoznatijih i najposjećenijih slapova u Sloveniji. Na putu kroz Logarsku dolinu ponire a onda izvire kao izvor Črne, nastavlja se kao dio rijeke Savinje pa se zbog toga smatra i njenim prvim izvorom. Put nas dalje vodi do Okrešlja gdje se upravo završava Fauschaerov dom  koji je pred nekoliko godina izgorio, pa ga sad susjedi Slovenci rade iznova od temelja. Nakon dijela staze koja vodi šumom izlazimo na dio čije su staze uglavnom sazdane od sipara a onda slijedi uspon strmom  stijenom Brane te su na putu za sigurnost i lakše kretanje postaljene sajle i klinovi. Na kraju puta našeg prvog dana ponovo nas očekuje zaravan s travnatom stazom ugodnom za hodanje te koča na Kamniškom sedlu gdje ćemo prenoćiti.

Tura:           Logarska dolina (760m)– Fauschaerov dom (1396m) – Kamniško sedlo (1903m)

Uspon od oko 1150 metra savladavamo u vremenu od 5 sati.

06.08.2023.

Uspon na Branu kreće u 6 sati. Brana je planina iznad Kamniškog sedla. S prostranog vrha na kojem se nalazi upisna kutija i mali križ pruža se vrlo lijep pogled.

Na istoku se vidi Planjava, a na zapadu Turska gora i iza nje Rinka i Skuta. Tu je i prekrasan pogled na Ljubljansku kotlinu. Ako je lijepo vrijeme vide se i i kolibe na Velikoj Planini. Brana je visoka 2253 metra. Put do nje započinje blagom stazom kroz sipar, a onda se počinje strmo i vijugovo uzdizati i ulaziti u stijenje sa sve

većim kamenjem tako da je upotreba ruku više nego dobro došla. Nagrada je na kraju, kad se uspnete na vrh, očekujući nastavak kamenih stijena, a tamo vas dočeka ogromna travnata livada.

Po povratku s vrha na sedlo, nakon odmora i okrijepe slijedi spust do izvora Kamniške Bistrice gdje ćemo odmoriti u Koči pri Kamniškoj Bistrici, a nakon toga

krenuti autobusom za Zagreb.

 

Tura:  Kamniško Sedlo (1903m) – Brana ( 2253m) – Kamniško Sedlo (1903) – Kamniška Bistrica ( izvor, 600 m)

 

Uspon oko 400 metara, silazak oko 1650 metara. Uspon 2,5 sata, silazak do Kamničkos sedla 1,5 sata,  silazak do Kamniške Bistrice 3 sata.

 

Korisne informacije: Noćenje 25 eura, taksa 2 eura

Doručak 6 eura

Ručak    7 do 12 eura

Piće i voda po cjeniku

 

 

Težina staze:  teška
Oprema: Standardna planinarska definirana vremenskim uvjetima, kaciga, rukavice
Vodiči:  Irena Hustić i Dragan Turkalj
Napomena: Na put ponijeti minimalno 2,5 lit vode. U domu ima na krevetima posteljina.
Prijave i informacije: Irena  091 489 9767 ili putem forme
Polazak: U 7,00 sati  Ilica 421
Povratak: u večernjim satima
Prijevoz: minibus
Članski doprinos za izlet (akontacija): 75 € na bazi 18 izletnika
 

Opis:

Karnijske su Alpe nepravedno zapostavljene, ostajući nekako u sjeni susjednih Dolomita. Ovim izletom ćemo ući u njihovo srce i posjetiti njihov najviš ivrh te  vidjt i neke od najupečatljivijih vizura koje nam nude. Monte Peralba, visnine 2694 metara  je impozantna kraljica srednjih Karnijskih Alpi, u sjeveroistočnoj Italiji, čiji je vrh samo nekoliko stotina metara udaljen od austrijske granice a najviše je  poznata po usponima pape Ivana Pavla II. na njen vrh (normalni put nosi njegovo ime). U njenom podnožju su izvori rijeke Piave (Sorgenti di Piave) po kojima nosi ime i obližnji planinarski dom.

 

1. dan   – uspon oko 400 metra, hoda 3 sata

Rifugio Sorgenti di Piave (1830m) – Rifugio Calvi (2164m)

 

2.dan –krećemo u 7 sati na  uspon i penjemo oko 600 metara, s povratkom ukupno hoda 6 sati

Rifugio Calvi (2164 mnv) – Passo de Sesis (2312 mnv) – Passo del Castello (2318 mnv) – Monte Peralba (2694 mnv-Rifugio Calvi (2164 mnv) – Rifugio Sorgenti di Piave (1830 mn)

 

 

Težina staze:  1. dan lagana
2. dan teška (sipar, dio puta osiguran sajlom, a na sam vrh se uspinje strmom liticom)
Oprema: Standardna planinarska definirana vremenskim uvjetima
Vodiči:  Irena Hustić i Dragan Turkalj
Napomena: Na put ponijeti vreću za spavanje i papuće, noćenje  28€, doručak 6,5€, ručak 10-12€,

Prijave do popune mjesta, a uplate članskog doprinosa najkasnije do 5.7.2023.

Prijave i informacije: Irena  091 489 9767 ili putem forme