Tatjana Šavorić podijelila je s nama večeras priče svog hodočašća Via Adriaticom. Zašto hodočašća? Jer svaki Put mijenja..one dubine i nutrine u nama. Krenemo kakvi jesmo, vratimo se isti, ali ipak drugačiji. Njezin je Put bio zaista impresivan. Ne samo radi prehodanih kilometara, nego mentalne snage koja je bila potrebna za dovršiti započetu priču.
I uspjela je!
Skromna, nasmijana, iznimne energije i pozitive, prenijela je na nas svoje doživljaje. Hodali smo s njom Via Adriaticom..upijajući svaki kilometar svake dionice..i više od toga. Nadam se evo prvi, ali ne i posljednji puta.
Hvala od srca❤
Zahvaljujem i Žarku i svim ljudima dobre volje na suportu, gradnji pozitivnih mostova i priča među planinarima koje ostavljaju trag u realizaciji ovakvih projekata.
Tekst by Marijana Radionov
Danas je Petrova Gora ugostila gljivare i planinare. A kakvo bi mi društvo bili da nemamo oboje. Gljivari su se odazvali pozivu Gljivarskog društva Karlovac a planinari su sami odredili svoju rutu i vikend je mogao da počne.
Doručak na Muljavi a onda košare i štapove u ruke i pokret.
Planinare su poveli Dragan i Marijana, pomoć su im bili Ivana i Željko. U 3 sata hoda prešli su 12 kilometara prelazeći turu… Lovački dom Muljava – Rimski put – Veliki Petrovac – Mali Petrovac – Mali Velebit –
Lovački dom Muljava.
Najzanimljiviji trenutak izleta; izlazeći iz kombija na grobu Petra Svačića komentiram – ” kad bi bar sad tu bio naš Željko, da nam malo osvijesti ovo mjesto” …i nakon 3 minute iz šumarka s druge strane puta izlazi ekipa sa Željkom😊. Nismo ništa tempirali ali netko je u priču umiješao svoje prste 😁. Hvala Željko, uživali smo u tvom trenutku povijesti.
Skoro isto smo prešli i mi gljivari, doduše malo komotnije, uz svesrdno vodstvo našeg naj gljivara Marka, Marko Barukcic , koji nam je samo malo odškrinuo knjižicu svojih terena u pronalaženju gljiva. Košara je, na radost gljivara, bila puna. Druženje smo zasladili nadaleko poznatim palačinkama iz Lovačkog doma na Muljavi.
Tekst by: Irena Hustić
30.9. PD Mrsinj, obilježava svoj dan i organizira pohod na Plješivicu (nakon Velebita naša najveća planina) i Medeki se odazivaju u velikom broju, pun autobus. Domaćini nas lijepo dočekuju, mali Medeki kreću sa svojim vodičima na Mrsinj grad, a mi veliki na Golu Plješivicu (1648m, najviši vrh Like) i Ličku kapu. Staza kondicijski teška u nekim dijelovima tehnički zahtjevna, konstantan uspon, cca 15 km,1100 m uspona a mi limitirani na 7 sati hoda. Staza vodi kroz šumu, sipar, kamen i golu zemlju, a sve pod velikim nagibom. Medeki se drže zajedno i nakon izlaska na vrh Kik pruža nam se pogled, desno Gola Plešivica, lijevo Lička kapa. Po koridoru dalekovoda, makadamskom cestom prema zapadu koja je ujedno i granica, hodamo do Ličke kape. S jedne strane nam je BIH i pogled na Bihać i aerodrom Željava a s druge na Korenicu i Krbavsko polje. Uspon na Ličku kapu, krunu našeg uspona, veličanstveno djelo prirode, izbrisao je sav znoj i muku koji smo uložili u uspon, a bome još teži spust. Ovaj izlet, jedan od najzahtjevnijih jer smo bili limitirani vremenom, naučio nas je koliko je važno zajedništvo, dobri vodiči, podrška. Sve smo to imali, a dokaz su bili naši osmjesi na licu, naša sreća. Nismo više tamo neki luđaci koji se veru po planinama umjesto da uživaju u subotnjim kavicama, mi smo obitelj koja uživa u tome i brinemo jedni o drugima..❤️🐻
Izvješće by Goga
45. tradicionalni pohod na Kamene svate održao se, kao što mu naziv tradicionalni i kaže, prve nedjelje u rujnu. To ujedno označava i početak nove školske godine pa je odluka o načinu provođenja zadnjeg dana ljetnih praznika bila jednostavna; idemo dan provesti u šetnji prirodom, u šumi, na našoj Zagrebačkoj gori, prije nego se ubacimo u naše drage zagrebačke ulice, prometne gužve i na granici ludosti izdržljiv zagrebački tjedni raspored.
Sunčano toplo ljetno jutro, ne prerano, naspavani, puni energije miješano društvance djece i odraslih krenulo je s Ponikvi. Pokoje uzbrdo, malo blata da ne bude monotono, nekoliko nizbrda …uz malo pjesme, malo čokolade, jabuka, vode, puno smijeha i priče, trčanja, traženja štapova, nekoliko dječjih padova, jedno zajedničko slikanje… i već smo bili na odredištu. Dočekala nas je ugodna atmosfera domaćina, veliki kotao graha, pečeni odojak, tamburaši, povoljne cijene pića, bogata tombola i povelik broj veselih planinara za stolovima.
S veseljem i ponosom što smo dio današnjeg druženja, upisali smo se u knjigu prisutnih i nazdravili s jednom, dvije, tri… koje su u raznim bojama dekorirale stol s upisnom knjigom.
Mi veliki smo zalegli na donesene piknik dekice, a djeca su uživala na ljuljačkama, igri lovice, skrivača po obližnjim grmovima… svjesni koliko uživamo u trenutku.
Punih trbuha, napunjenih baterija za novi radni tjedan, punim plućima sljemenskog zraka… zahvalili smo se organizatorima, spremili svoje ruksake i uz pjesme krenuli svojim domovima.
Hvala PD Susedgrad, hvala Žarku iz PD Medvednica što je bio frontman pa smo mi ostali bezbrižno hodali, smijali se i pjevali bez praćenja markacija po putu, hvala svima nama sudionicima što smo jedni drugima upisali još jedan ugodan dan u kofer uspomena zvan planinarenje.
Veselimo se sljedećem susretu!
Tekst by Helena Kukec Grgić
Medeki na Vihoraškom putu
Dio medeka kročio je po prvi put ovom nestvarnom ljepotom naše domovine, a dio je već bio …. zaključak svih – vratiti ćemo se ponovo.
Bijele stijene su dio masiva Velike Kapele i zajedno sa Samarskim stijenama imaju status strogog rezervata prirode (područje neizmijenjeno ili neznatno izmijenjeno ljudskom aktivnošću. Vihoraški put jedna je od najzahtjevnijih staza u Hrvatskoj, a ide kroz netaknutu prirodu i divljinu. Od sedmog kilometra oštar uspon kroz šumu za 45 min dovodi nas do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz koje je samo 50 m udaljeno od planinarske kuće Dragutina Hirca.
Desno od kuće staza vodi prema vrhu Bijelih stijena i nakon 5 min hoda dolazimo ispod samog vrha. Izlazak na vrh osiguran je sajlom i za 10 min kasnije stižemo na vrh. Vrh Bijelih stijena nalazi se na 1335 m nadmorske visine.
Nakon silaska s vrha markacija vodi Vihoraškim putem kroz klanac dalje prema Zelenoj dolini zaobilazeći vrh Boce sa lijeve strane i Ratkov vrh te nakon sat vremena hoda dolazimo u Zelenu dolinu. Ta je ljupka dolina zatvorena sa tri strane stijenama i daje oblik prirodnog amfiteatra. Put nastavljamo dalje prema Ljusci. Ljuska je nalik orahovoj ljusci prema kojoj je i dobila ime. Dolaskom u Ljusku spuštamo se niz željezne skale visoke 4-5 m, a nakon silaska vidimo oznaku lakša i teža varijanta prolaska. Teža varijanta prolazi kroz stijenu koja nije osigurana, druga i lakša je prema usamljenoj jeli koja je osigurana sajlom i skalama. Nakon izlaska iz Ljuske dolazimo do Natašina dola odakle staza vodi suhim koritom dalje prema Samarskim stijenama. Na raskrižju koje je ujedno i kraj Vihoraškog puta.
Deset minuta od raskrižja nalazi se Ratkovo sklonište, najslikovitija kućica u Hrvatskoj. Put, kao i svaki drugi, završava na klopi, ovaj put u domu Bijele stijene. Po izboru, gulaš, grah i štrudla.
Tekst: Gordana Leskovar
| Polazak: U 6,00 sati Ilica 421 |
Povratak: 15.8. u večernjim satima |
|
| Prijevoz: kombi |
Članski doprinos za izlet (akontacija): 110 € na bazi 9 izletnika (pun kombi) za prijevoz, organizaciju i vođenje na terenu |
|
|
|
||
| Težina staze: umjereno zahtjevno |
||
| Oprema: Standardna planinarska definirana vremenskim uvjetima. |
||
| Vodiči: Irena Hustić i Dragan Turkalj |
||
| Napomena: Obavezno uzeti vreću za spavanje |
||
| Prijave i informacije: Dragan 091 527 5591 ili putem forme |
||
| Polazak: U 7,00 sati Ilica 421 |
Povratak: u večernjim satima |
|||
| Prijevoz: minibus |
Članski doprinos za izlet (akontacija): 60 € na bazi 18 izletnika |
|||
|
||||
| Težina staze: teška |
||||
| Oprema: Standardna planinarska definirana vremenskim uvjetima, kaciga, rukavice |
||||
| Vodiči: Irena Hustić i Dragan Turkalj |
||||
| Napomena: Na put ponijeti minimalno 2,5 lit vode. U domu ima na krevetima posteljina. |
||||
| Prijave i informacije: Irena 091 489 9767 ili putem forme |
||||