Kada dovedete djecu u planinu..
Kada se velebitskim obroncima ori djecji smijeh, valjanje po travi, stotinu malih pitanja koja su njima toliko velika..
Pa pričate priče..o divovima Drvobradašima, rijetkim biljkama, o tome kako se sve čuje vjetar…i zasto je more tako daleko i tako mirno..
Kada kažete..”daj prijatelju ruku da mu pomogneš spustiti se sa stijene “…pa ju isti mališan pruži tebi…
Mozda ti ta ručica nece pomoci u držanju ravnoteže, ali će srce vratiti na mjesto gdje treba biti..
Kada uhvatiš sekundu za svoje misli, a u trenu se u tvojoj ruci nadje ona malena
“Ma kako ne bi smjela, evo i druga je tu:)”
Zaboravili smo biti klinci,ali smo nasim medvjedicima djecje planinarske skole ostvarili snove o kojima nisu niti sanjali
Mali su uvijek sjajni ,veliki bi se trebali podsjetiti kako je to zapravo nestvarno i vrijedno cuvanja