Dugo sam slušala priče o ljepotama Baških Oštarija i Velebita, ali tek sam tijekom ovog planinarenja, koje je bio 2. dvodnevni izlet naše OPŠ pod vodstvom Dragana Turkalja, u potpunosti shvatila zašto se toliko planinara iznova vraća ovom dijelu Hrvatske. Kao planinarka početnica, imala sam određenu dozu strahopoštovanja prema stazama i vrhovima koji su nas čekali, ali svaki prijeđeni kilometar donosio je novo oduševljenje.
Prvog dana krenuli smo iz sela Stupačinova prema vrhu Grabar. Jutro je bilo svježe, a staza je od samog početka prolazila kroz ugodnu šumu koja je pružala hlad i osjećaj mira. Uspon nije bio lagan, ali je bio dovoljno postupan da se može uživati u okolini. Kako smo dobivali na visini, kroz krošnje su se počeli otvarati pogledi na okolne vrhove i prostranstva Velebita. Teren se postupno mijenjao – od šumskih putova do kamenitijih dionica tipičnih za velebitski krš.
Dolaskom na Grabar nagrada za trud bili su prekrasni vidici. Pogled je sezao daleko prema ličkim poljima i valovitom planinskom grebenu. Nastavak prema Kizi bio je posebno zanimljiv. Staza je mjestimice zahtijevala više pažnje zbog kamenitog terena, ali nije bila tehnički preteška. Kiza me ostavila bez daha. Njezine strme stijene i neobični oblici izgledaju gotovo nestvarno, kao da se nalazite u nekom drugom svijetu. Tu sam prvi put osjetio onu posebnu čar planinarenja kada se umor potpuno zaboravi pred ljepotom krajolika. Još da nije puhao poprilično jak vjetar , sigurno bi se zadržali još i uživali u pogledu koji trenutak više.
Od Kize smo nastavili prema Žutom kuku. Taj dio puta vodio je kroz surov, ali fascinantan velebitski krajolik prepun stijena, škrapa i niskog raslinja. Staza je bila dobro uočljiva, ali je zahtijevala oprez pri svakom koraku zbog kamenja i neravnina. Pogledi su se neprestano mijenjali, a na mnogim mjestima zastajali smo samo kako bismo upili prizore oko sebe. Povratak prema Stupačevu protekao je u ugodnom umoru i zadovoljstvu nakon dana ispunjenog prekrasnim prizorima. Na kraju smo se okrijepili u planinarskom domu Prpa pa se još malo prošetali do Kubusa, prošli kroz Oštarijska vrata i došli do našeg smještaja u hostelu.
Drugoga dana krenuli smo s Dabrove kose prema Visibabi. Već samo ime vrha pobuđivalo je znatiželju, a pogled s njega nadmašio je sva očekivanja. Dan je bio vedar pa se vidjelo daleko prema moru i otocima, dok su se ispod nas pružali beskrajni velebitski kukovi i šume, jedino je opet dosadan vjetar malo kvario dojam.
Put prema Bačić kuku bio je jedan od najzanimljivijih dijelova izleta. Krajolik je postajao sve divljiji i stjenovitiji. Na pojedinim mjestima imala sam osjećaj da prolazimo kroz prirodni kameni labirint. Iako nisam iskusna planinarka, staza nije bila prezahtjevna uz malo opreza i dobru koncentraciju. Na sam vrh Bačić brda se penje preko klamerica i sajle, što je dalo dodatnu čar uspona. Budakovo brdo donijelo je još jedan prekrasan vidikovac i priliku za predah prije povratka.
Poseban doživljaj bio je povratak Premužićevom stazom. Nakon kamenitih uspona i spuštanja, hodanje ovom poznatom velebitskom stazom bilo je pravo zadovoljstvo. Njezin blagi nagib omogućuje lagano kretanje, a pritom se gotovo cijelim putem pružaju impresivni pogledi. Nije teško razumjeti zašto mnogi smatraju Premužićevu stazu jednim od najljepših planinarskih putova u Hrvatskoj.
Tekst by Kristina
