Nas 18, nalazimo se rano ujutro kako bi krenuli iz Vrapča u 6 sati. Svi smo uzbuđeni što idemo na Velebit, našu najveću planinu i na njen najviši vrh. Idemo prema Gospiću, Gračacu i kroz selo Medak skrećemo u selu Raduč na makadam kojim nakon skoro 11 kilometara dolazimo do čistine na Bunovcu (1252 m n/v). Pripremamo se za penjanje i oko 9.30 krećemo kroz gustu bukovu šumu, oštro uzbrdo prema cilju. Prethodna dva dana je padala kiša i staza je mokra i skliska pa osim što je napor jer je u startu uspon žestok, treba paziti i na sklisko korijenje ili skriveni kamen ispod lišća. Na kraju šumovitog dijela staze kratko odaramo i nastavljamo kroz klekovinu do Cesarove doline koju su obrasle kupine i staza presijeca dolinu kroz njih. Tko je stigao počastio se kupinama koje ovdje imaju poseban okus i miris. Ponovo, kroz klekovinu izlazimo na vršni greben i uskoro dolazimo do križanja puteva gdje se lijevo produžuje za Sveto Brdo, a mi se oštro desno penjemo prema našem cilju. Nakon uspona staza lagano kreće prema dolje i tu se gubi nekih 40 m visinske razlike, ali mi prije spuštanja sjedamo na kraću pauzu. S lijeve strane lijepo vidimo Malovan (1707 m n/v), Sveto Brdo, Babin Vrh.
Nastavljamo dalje. Malo spuštanja nam paše, ali kratko traje. Uspon se nastavlja serpentinasto kroz klekovinu tako da smo izloženi suncu u iznenađujuće lijepom i toplom danu. Uskoro dolazimo do odvajanja za vrhove Brundo (1716 m n/v) i Liburnija (1744 m n/v) gdje srećemo dva mlada planinara koja koriste svog zaigranog, velikog psa da im nosi bisage s hranom. Brži su od nas i brzo ih gubimo iz vida. Kako se staza serpentinasto penje, a obrasla je niskom klekovinom vidimo ih kasnije kako odmaraju i uživaju u vidicima na Malovanske stanove i na vrhove koji su ostali iza nas. Na odvajanju za Lipu stazu koja dolazi iz Ramića stajemo i čekamo ostatak jer nam ostaje još samo kratak uspon do vrha. Tu susrećemo nekolicinu planinara koji dolaze Lipom stazom.
Nakon što smo prvom rođendanskom čestitkom Tomislavu Letinčiću zaželjeli sretan rođendan i napravili par zajedničkih fotografija krenuli smo na vrh. Bilo je to odlično iznenađenje od njegovih prijatelja koje ga je, naravno oduševilo. Na vrh stižemo nešto prije 13 sati. Vrh je prostran s nekoliko brežuljaka. Označeni vrh se čini niži od onog obilježenog naslaganom kamenom piramidom. Pogledi s lijeve strane sežu u nedogled, ali ko na dlanu se vidi Lika, Gospić, a s druge strane pogled na more i Velebitski kanal, otok Pag.
Planina i pogledi opet ostavljaju bez daha…uživamo dugo u odmoru, pogledima. Obnavljamo energiju. Dio ekipe kreće po dogovoru ranije kako bi se u povratku popeli na Brundo. Ostali još malo odmaramo i oko 14 sati krećemo nazad. Spuštajući se vidimo dio ekipe na vrhu i oni nas daleko dolje. Spajamo se na mjestu njihovog spusta i nastavljamo do križanja sa stazom prema Svetom Brdu. Tu malo ostajemo. Gledamo na Malovan i čini se kako bi se za čas popeo gore.
Krećemo prema Cesarovim dolinama i divimo se ogromnim gromadama pravilnog oblika koje su se odvojile kao kocke koje je netko pobacao. Dio kroz šumu nam oduzima najviše vremena. I dalje je sklisko, noge su već umorne i treba paziti na svaki korak. Svi se spuštamo sretno, bez ozljeda…Dan je još uvijek lijep iako vidimo kumulonimbuse kako naš profesor kaže. Umorni, ali prezadovoljni, presvlačimo se, okupljamo da nam vodič kaže pozdravnu riječ. On je zadovoljan nama, a mi prezadovoljni s njim. Kad Miroslav Šeler – Mirča vodi izlet uvijek se svatko odjeća sigurno i ugodno. Ostalo nam je dovoljno vremena da na odmorištu Janjče odemo na Tomekove rođendanske kolače i cugu… Bio je to divno proveden dan sa sretnim i zadovoljnim ljudima. Nekima se ispunila životna želja ispenjat Vaganski vrh. Nema veće nagrade kada s planine spustiš sretne i zadovoljne ljude koji će taj doživljaj dugo pamtiti.
Tekst by Karmen Dragičević
Fotke: sudionici s izleta
