Ova subota odvela nas je na nemarkiranu stazu i dio Velebita o kojem se i dalje nedovoljno priča i piše – Vilinske Kukove. Nakon što smo doživjeli njihovu magiju možemo jednoglasno potvrditi – ime im itekako pristaje.
Naša mala, ali šarolika ekipa – od školaraca do iskusnih planinara – krenula je iz Zagreba još prije prvog svitanja. Točnije, prvi dio ekipe krenuo je po planu dok je drugi (relativno) smireno čekao jednog usnulog planinara koji je bio zadužen za kombi. Ipak, u vožnji smo nadoknadili propušteno vrijeme i nakon štrudle i kave na Janjču svi smo mu oprostili. Avantura je mogla početi.
Malo prije 9 stižemo u mjesto Pećica. Kombije parkiramo na početku makadama i ostavljamo ih na brigu prijateljski raspoloženim kravama čuvaricama. Sam početak nije lak – sunce i entuzijazam dobra su pogonska goriva, ali noge su još usnule i ukočene od vožnje u kombiju i nisu osobito raspoložene za uspon. Nakon 2 kilometra makadama dolazimo (već preznojeni) do velikog markiranog kamena koji označava naše skretanje prema Mamet jami. Stvari postaju uzbudljive. Koncentracija na strmi uspon privremeno nas je ušutkala (osim povremenog kukanja), ali vrlo brzo smo nagrađeni za strpljenje – čeka nas zelena oaza s mekom travom i savršenim hladom, okružena kamenim vrhovima. Nakon što smo se uvjerili da se ne radi o fatamorgani, bacamo se na travu i pretvaramo u guštere koji izvaljeni uživaju na suncu (i u zasluženom doručku). Nakon odmora nastavljamo prema Mamet jami – po izgledu beskrajnoj crnoj rupi dubokoj preko 200 metara u koju je 2004. skočio austrijski B.A.S.E. jumper Felix Baumgartner. Odlučujemo da danas nije dan za takve avanture (a i vodič nas budno nadzire) pa nastavljamo naš put – vrhovi Velika i Mala Panoga nas čekaju. Kako napredujemo, krajolici oko nas se mijenjaju – čarobna zelena šuma i kamenje prekriveno mahovinom, idilična kamena kućica kod koje neki od nas zastaju i sanjaju život daleko od metropole, carstvo golih i surovih stijena bezbrojnih oblika. Starac s bradom, slon, žečje uši, ljubavnici u zagrljaju i neki “škakljiviji” prizori – dajemo mašti na volju. Uskoro veranje po stijenama zamjenjuje hodanje. Najhrabriji penju, a drugi čuvaju snagu za vrhove i preuzimaju ulogu fotografa. Nakon dosta znoja, malo muke i jedne sajle dolazimo na Veliku Panogu. Na vrhu vježbamo orijentaciju i prepoznavanje okolnih vidika. Na našu sreću, jedna planinarka ima aplikaciju PeakLens pa tako stručno prepoznajemo Sveto Brdo, Golić, Lipovaču, Ošćenicu… Nakon grupne slike i uživanja u pogledu krećemo dalje. Penjemo i Malu Panogu, par metara nižu, ali ništa manje velebnu. Ispunili smo svoj cilj. Pri spustu grupa jednoglasno zaključuje – posljednji izazov koji se sastoji 3 km makadama koji se kliže gori je od bilo kakvih stijena. Nakon što nas jedna zmija izviri pozdraviti, umor nestaje i grupa se žustrim tempom spušta do početne točke.
Pri povratku primjećujemo da su krave čuvarice ustupile mjesto magarcima koji sad budno paze na naše kombije. Podmićeni jabukama i jednom bananom, ipak nam dopuštaju da krenemo put Zagreba. Kao i svaki put, vraćamo se umorni, ali sretni. Velebit se još jednom pobrinuo da ga ne zaboravimo.
Tekst: Hana Mašović
