Zavižan, subota 19.10.2024., planinarenje s mladim planinarima Dječje planinarske škole PD Medvednica u NP Sjeverni Velebit: Kuća Velebita u Krasnom, a onda autobusom do Zavižana s kružnim prolaskom kroz Velebitski botanički vrt, Zavižanska Kosa (1620mnv) i Planinarski dom Zavižan.
Ovaj izlet jednom je odgođen zbog vremenske prognoze da će padati snijeg, pa smo otišli na “obližnju” Strahinjčicu. I za ovaj termin, svi u organizaciji, bili smo jako napeti i s velikom zebnjom svaki dan smo pogledavali po 2-3 puta vremenske izglede na aplikacijama i vijestima. Oprečne prognoze, ali mi smo se uhvatili one optimističnije. Naravno, pomolih se Bogu da prođe što bolje može, da doživimo i da se divimo ljepotama Velebita. I bilo je tako.
Kuća Velebita dobar je uvod za ono što slijedi na samom terenu. U Velebitskom botaničkom vrtu nismo vidjeli neku veliku raskoš od 300 biljki koje su ovdje locirane i označene, jer su pri kraju vegetacije, pa jesen je, što nije otpalo od cvjetova i plodova, već je odavno požutjelo, s iznimkom drvenastih i vazdazelenih biljaka. Po završetku kružnog obilaska i čitanja “stotine” onih malih pločica s imenima biljaka i njihovom umanjenom slikom krenuli smo s laganim penjanjem.
Idemo prema travnatom hrptu Zavižanske kose, tj. livadi na južnom obronku s kojeg se pruža vidik na Rab, Krk, Goli Otok, Prvić i dalje. I ovaj puta pogled koji oduševljava. Dojam fantastičan. Oblaci nošeni slabijom burom samo su jurili, prema nama, pa od nas, a u njima po koja kapljica rose, ali nisu nam oduzimali od punog doživljaja. Tu na južnoj padini, polijegali po travi, posjedali po kamenju i očiju uprtih u more i otoke, obavili smo i objed.
Nakon dužeg odmora i guštanja, polazimo na Zavižansku Kosu. Mladi prijatelji spremno koračaju, a onda dohvaćaju i prve stijene, manje pa onda i one veće, te i nogama i rukama grabe prema vrhu bez ikakve bojazni. Nas četvero odraslih samo smo pratili i čudili se, odnosno divili se, kako su naši mladi planinari spretni među ovim stijenama, nit’ se tuže, nit’ pomoć traže, već samo idu kao da su rođeni ovdje, prolazeći nove metre visinske razlike. Na samom vrhu nismo baš mogli guštati zbog jače bure, poslikali se i nastavljamo spuštanje prema planinarskom domu na toplo piće, a onda na bus i pravac restoran u Krasno na kasni ručak ili ranu večeru, kako god. Zadovoljni i sretni, kako su neki rekli, zbog najljepšeg izleta do sada, odlazimo kućama. “Odrasla” pratnja: Helena, Antonija, Marijana i Josip.