Za neke od nas ovo je bio povratak Južnom Velebitu, a za neke upoznavanje s Južnim Velebitom. Za većinu je bio prvi susret s tehnički zahtjevnim usponom uz korištenje sajle.
Krenuli smo sa lokacije Veliki Vaganac gdje smo susreli češku obitelj sa dvoje djece koju su parkirani sa svojom kamp prikolicom doručkovali na otvorenom i spremali se na izlet.
Krenuli smo lagano usponom prema Žlibati kuku gdje smo nakon sat vremena hoda ima kratku lekciju iz sigurnosti planinarenja kada se jedna planinarka morala vratiti na polazišnu točku. Postoje dani kada unatoč dobroj formi i želji za planinarenjem jednostavno ne ide. I tada treba znati stati i ostaviti planinu za neki drugi izlet. Tu smo vidjeli i kolika je odgovornost vodiča da kvalitetno procjeni situaciju i pobrine se da sve prođe u najboljem redu. A i zagrljaj koji su pojedini planinari nesebično nudili uvijek pomogne i dobrodošao je ako ponestane snage.
Nakon lekcije iz sigurnosti, ulozi vodiča i zagrljaja stižemo i do Jagina kuka. Kuk koji uvelike podsjeća na puža koji je ostao bez kućice. Mada neki tvrde da to baš i ne liči na puža.
Ulazimo sve više među stijene i skakutanje po stijenama. Uspon postoje sve veći. Dolazimo i do prve sajle. Kratke, ali dovoljno da osjetimo i probamo kako će to biti na Bojinom kuka.
Ide uspon prema Žlibi. Srce radi sve brže i brže. Za neke jer su se zaljubili na prvi pogled u Velebit, a za neke je uspon sve strmiji i strmiji. Stižemo na Žlibu. Koji pogled, koje boje stijena. Odmaramo prije uspona na Bojin kuk. Ne jedemo previše. Koja energetska pločica i žele bomboni. Svima omiljeni. Gledamo prema vrhu i usponu koji nas čeka. Sajla nam je samo crtica na stijeni, a mi smo samo točkice članovima HPD Sokoli koji su već na Bojinom kuku.
Oblačimo rukavice za penjanje. Pozitivna trema je sve veća. Za sve osim za iskusnog vodiča Dragu koji je na Velebitu kao kod kuće. Kreće uspon. Pazimo jedan na drugog. Pomažemo si savjetima i pogurancem. Gledamo kako najjednostavnije i najlakše proći sajlu. Oprezno korak po korak. I svako malo uzvik olakšanja i oduševljenja kako tko prođe dio sa sajlom.
Nakon toga sljedi penjanje do vrha. Sada su nam prijatelji samo stijene. Stižemo na vrh Bojinog kuka. Veselje zbog ostvarenog. Međusobno si čestitamo na ispeljanom. Nema nezadovoljnih. Samo osmijesi. Kreće objedovanje gdje tradicionalno slijedi Marijin špek, kobasice, sir i naravno žele bomboni.
Uskoro nam se pridružuje i samostalna planinarka, majka dvoje male djece koja je u planinu došla potražiti mir i sabrati misli. Ne želi ništa. Niti slikanje niti špek. Samo mir koji joj nakon tridesetak minuta vesele cike i graje ostavljamo.
Krećem spuštanje. Malo na guzu, malo na glavu. Oprezno sa stijene na stijenu. Idemo prema Katić Glavici. Svi zajedno se naguramo ispod Katić Glavice u sjenu koju radi. Sunce je i svaki hlad je dobrodošao.
Dalje nastavljamo prema crkvici na Velikom Rujnu gdje Dunja uz krik “oduševljenja” sreće svoje prijatelje poskoke koji isto kao i mi traže hlad. Kako mi nismo negostoljubivi nisu ni oni. Kako bi vodič Dragec rekao “Oni su tu doma. Mi smo samo gosti”.
Od crkvice krećemo natrag prema polaznoj točki. Put ravan. Sve oko nas zeleno. Sa ponosom gledamo gdje smo bili. Hodamo opuštenije jer nismo više na stijenama. Oko nas kukovi i prostrane livade.
Nakon 10 sati hoda dolazimo na početak. Završetak kružne rute. S obzirom da smo lagano preplanuti otkazujemo solariji. Zdravo smo umorni. Češka obitelj je i dalje za stolom. Ista pozicija kao i prije 10 sati. Njihov izlet je bio kraći. Spremamo se za polazak. Igramo još jedan završni Sudoko s djecom. Vješti su u igri. Skoro kao i mi pri penjanju na Bojin kuk.
Osvrt by Tomislove
