PD MEDVEDNICA

12. – 13.6.2021.

DINARA (SINJAL) 1831 metar

Krenusmo rano. Pripremili smo se. Uzeli dovoljne količine vode. Prognoza je bila..poluoblačno ili polusunčano, kao i jučer. A jučer je gutljaj vode bio bogatstvo. Precijenili smo se ali danas nećemo. Ako čega ima onda je to voda.

Od Brezovca do vrha ima, kaže smjerokazna ploča, 2 sata i 30 minuta. Ok, u grupi smo od 14 do 70 godina…neka bude 4 sata…ma neka bude i više, samo želim da svi izdrže, da ih volja i želja koju su donijeli sa sobom ne napusti.

Jutro je oblačno, tek pokoja zraka sunca probija oblake. Malo je sparno..ali ipak ugodno. Prati nas pijev ptica. Prvi put ovom stazom idem prema vrhu. Dvaput sam išla s Putom oluje od Glavaša preko vrha i staza mi je ostala u sjećanju kao ravna. Ali nije…lagano i sigurno se uspinje. Izlazimo iz šume. Pred nama se otvaraju vidici. I zato VOLIM DINARU. Nigdje toliko kamena ali ni zelenih proplanaka. Trava kao da ju je netko pred dan, dva pokosio. Nigdje toliko cvjetnih padina. Bijelih, žutih, ljubičastih, rozih…kao na Dinari. I toliki sklad kamena, raslinja i boja.

Koračamo sigurno. Ima nas poprilično. Odjednom se iznad nas pojavi helikopter. Nadlijetao nas je nekoliko minuta. Ne smijem spominjati kome pripada ali ne znam dal je htio vidjeti tko smo ili je pilot htio pokazati svoje vještine. Uvjerio se da smo samo planinari. I to je ok..neka radi svoj posao. A pilot, stvarno je pravi akrobata. A sigurno je i zgodan. Jer svi piloti…jesu..

Nebo nije ko jučer. Danas je uskratilo boju. No to nam i paše. Lakše je hodati. Odmaramo u šumarku kod Prgin skloništa. Lijepo je, malo, ugodno,uredno. Sve što ti je potrebno tamo možeš naći. Hvala i svaka čast ekipi iz Šibenika koja o njemu brine a i hvala svakom planinaru koji tu provede vrijeme i ode, s dužnim postovanjem prema toj bijeloj, kao labud, kućici što se smjestila ispod krošanja stoljetnog drveća.

Uhvatismo malo snage i krenusmo. Slijedi uspon po kamenju i pred samim vrhom zastadosmo u jednoj vrtači čije je raslinje uništio požar. Davno…ali opet ne toliko davno da bi ga spojio sa zemljom. Osjećali smo se kao da smo zalutali u Gospodare prstenova ili neku priču slične tematike. Veselio nas je pogled na vrh i na crveno sklonište koje ga obilježava. A onda je gospodin oblak ili možda neki mladić oblaćić, ne baš sitan, obgrlio vrh. I nestade crvenog znamena iz našeg pogleda. Vjetar je zazviždao žestoko..no oblak se nije dao. A ni mi…za par minuta smo se našli na vrhu.Mladen i ja smo čestitali svima, a posebno onima koji su ispenjali Dinaru prvi puta. Namjera nam je bila na vrhu podijeliti diplome planinarske škole, no borba vjetra i oblaka…ili njihov ples, nisu dozvoljavali. Ali to nikome nije bilo važno. Radost, usklici, fotkanje…a u mom oku suza…i drhtaj u glasu. Volim Dinaru..ponosna sam što sam ih bas ja dovela gore. A sigurna sam da se neki od mojih kolega planinara na taj podhvat više neće odlučiti. Nije lako.

Sada nam još slijedi put do Glavaša. Pa šta…reći ćete. A ništa…samo skoro 1500 metara silaska i još poneki uspon…a vitar puše. Pojačava. A i oblak je doveo pojačanje. Skoro se ništa ne vidi. Orjentacijski štapovi ni markacije..ne vide se dok im ne dođeš na par metara blizine.

Ne razdvajamo se. Vidim iza sebe 5 osoba…ostali se zarobljeni u magli. Dobro je što ne pada kiša. Iskustvo nevjerovatno…bar za mene. I nisam ljuta, ni zabrinuta, ni nervozna…i nije me strah. Briga i pažnja za ekipu jedino je u mojim mislima. Staza djelomično vodi po samom vrhu litice, odmičemo se od staze par metara prema unutra, udari vjetra nas na mahove bacaju iz ravnoteže. Dečki, naši jaki muškarci, drže za ruke slabije članove ekipe i nose im ruksake. I to je ono što mi daje snagu da i dalje radim ovo što radim. Ali svejedno, drhtaj srca i suzu u oku ne mogu zaustaviti.

Spustismo se do skloništa Grubač. Oblak i vjetar su i dalje na visini iznad 1500 metara vodili borbu…ili je to samo ples….ljubavni …a ja sam se već grlila s našim domaćinom. Čičko je dočekao nas…..i Žarka..i Nenada. I to je ljubav. Kad s nekim prehodaš stotine kilometara, kad s nekim živiš dane i noći u planini….moraš ga voljeti….ako imaš dušu. Donio je Čičko rakiju, onu od maline, donio je i prefinu pogaču. Hvala ti..

Zajednička fotografija ispred skloništa i pokret prema dolje…polako..i sigurno. Kula Glavaš nas je u podnožju dočekala i prešutno čestitala na poduhvatu.

Dragi moji Medeki, ispunili ste mi srce i dušu. Jako sam ponosna na vas U dva dana preko 2000 metara uspona i toliko silaska…nije mala stvar. Vjerujem da će vam ovaj izlet ostati u sjećanju do kraja zivota jer ipak, ovo je bio uspon na krov Hrvatske

Najbolji ste.

E da…sigurno vas zanima sto je bilo s onom silnom vodom sto smo je nosili….zalili smo s njome žedno tlo pod kulom Glavaš

 

od do
zakazano Arhiva Prošli izleti