1. dan (9.9.2023.) Zagreb – Sarajevo – Žabljak
Kada alarm za planinarski izlet zvoni prije 4 ujutro znaš da iza toga slijedi ozbiljna avantura. Tako rano obično se ustaje samo za važne avionske letove ili u našem slučaju ako prije Žabljaka želimo stići (ovaj put stvarno) na ćevape u Sarajevo. Na samom početku naša Irena nas je obavijestila kako naš veliki zvučnik ne ide s nama na put što će biti „važan“ detalj u nastavku priče. Krenuli smo tiho, drijemajući skoro sve do Sarajeva.
Po dolasku u Sarajevo uputili smo se put Baščaršije gdje smo već tradicionalno posegnuli za bosanskim specijalitetima, okupili sarajevske prijatelje i našeg Džemu, domaćina iz priče o izletu na Zelengoru koji će nam se za koji dan priključiti u avanturi po Durmitoru.
Na Baščaršiji smo obavili i hitnu intervenciju nabavke zvučnika te se iza podneva naš, inače konkretan zvučnik, upravo poput pepeljugine kočije pretvorio u minijaturu koja će nam poslužiti na putu do Žabljaka. Mašala!
Krenuli smo tako u veselom (polu)tonu put Žabljaka gdje smo putem stali posjetiti poznati most (aka ćupriju) na rijeci Drini koji je dao sagraditi veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a izgradio ga je 1577. jedan od najvećih svjetskih graditelja tog doba, Kodža Mimar Sinan. Slijede slatke muke i nekoliko sati vožnje do Žabljaka.
U Žabljak smo stigli ravno na večeru, oko 20:30 iza čega smo vrlo brzo svi utonuli u san.
2.dan (10.9.2023.) Savin kuk, Crno jezero
Po jutru se dan poznaje! Osim što smo ujutro utvrdili da se s naših prozora pruža prekrasan bajkoviti pogled na vrhove Durmitora, vrijeme je u Žabljaku bilo idealno i obećavajuće.
Nakon doručka plan je bio odvesti se do žičare koja vodi do 2.213 m nadmorske visine odakle bi prehodali ostatak puta do vrha Savin kuk (2.313 mnv). Savin kuk, pored Bobotovog je najpoznatiji i neprepoznatljiviji vrh na Durmitoru te jedan od prvih markiranih uspona. Osim toga, ovaj vrh je privlačan i zbog legende o Savinoj vodi, za koju se tvrdi da je ljekovita.
Odvezli smo se do SKI centra Savin kuk odakle kreće žičara i ustanovili kako ona još nije otvorena te se otvara tek u 10 sati. Ljudi u Crnoj Gori jako su simpatični i gostoljubivi, ali ne glase baš kao ranoranioci. Kako smo rekli da se po jutru dan poznaje, to kao da je stavilo pečat na ostatak dana koji je protekao bez puno napora, u uživanju te prekrasnim pogledima sa Savinog kuka i (nešto kasnije) Crnog jezera.
Vrijeme do otvaranja kratili smo u restoranu koji je ipak bio otvoren, dok je dio ekipe nestrpljivo krenuo pješke prema vrhu. Pojavom naših prijatelja Crnogoraca na ulazu na žičari, uputili smo se put vrha. Žičara je podijeljena u dva dijela, a kada se izađe na drugom dijelu, do vrha nam ostaje nekih 20-ak minuta laganog hoda. Pogled sa Savinog kuka na Crno jezero stvarno je predivan te smo tamo ostali neko vrijeme čekajući da nam se ostatak ekipe priključi. Nakon spuštanja do početne točke, uputili smo se prema Crnom jezeru. Staza do Crnog jezera vodi kroz prekrasnu šumu i poprilično je ravna, bez nekih težih uspona. Dugačka je oko 3 km i završava pogledom koji oduzima dah. Crno jezero je najpoznatije i vjerojatno najljepše planinsko jezero u Crnoj Gori, oduševljava svojim bojama i čistoćom, a izgleda kao scena iz bajke. Staza oko jezera dugačka je oko 6 km.
Mi gladni smo pred kraj staze, po običaju, od Dragana naučili nekoliko mudrih izreka od kojih nam se jedna urezala u pamćenje: „Samo učenjem možeš nešto naučiti.“ Zaključili smo da je i Dragan poprilično gladan i nakon završetka staze odmorili u restoranu te krenuli put autobusa.
Kada smo u Žabljaku stigli na večeru pridružili su nam se Džemo i njegov prijatelj Dževad iz Sarajeva. Kako se vijest o zaboravljenom zvučniku proširila, Džemo je odlučio donijeti zvučnik na poklon. Ovaj put, nešto veći nego naš alternativni zvučnik s Baščaršije.
3.dan (11.9.2023.) Tara
Dan na rijeci Tari obećava. Vrijeme u Žabljaku također. Nakon doručka svi željno iščekujemo polazak do naše početne točke odakle krećemo na uzbudljivu turu raftingom po rijeci Tari. Putem smo stali na Đurđevića Tara mostu, impresivnoj građevini koja prelazi kanjon dubine 150 m čiji se lukovi gube u gustom zelenilu koje se uzdiže iznad rijeke. Kanjon rijeke Tare najdublji je kanjon Europe. Njegove litice penju se i preko 1.300 m u dužini od 82 km. Ukupna duljina toka rijeke iznosi 146 km, a kanjon je odmah nakon Colorado Grand Canyon-a po dubini drugi u svijetu, a po nekima, ipak, prvi po ljepoti.
Nakon kratke pauze na mostu, ubrzo smo stigli do naših domaćina koji su nam uz ljubaznu dobrodošlicu pokazali opremu i objasnili što nas čeka nizvodno od Tare. Ljubazna dobrodošlica sastojala se od kaFe i domaće rakije od šljiva (ipak nas čeka temperatura vode od 10°).
Po samom dolasku do čamaca ubrzo nam sve postaje jasno. Tara je kristalno čista rijeka koja je pitka čak cijelom svojom dužinom! Bogata je biljnim i životinjskim vrstama, a osim biološkog fenomena spada i u geološke te hidrološke fenomene čime je stekla uvjete da postane dio UNESCO-ve liste zaštićenih područja.
Formirali smo ekipe i krenuli niz Taru. U čamcima je bilo veselo, a svaka ekipa imala je svoju filozofiju i način na koji je uživala u tome. Neki su na „domaći“ način bezbrižno klizili rijekom, dok se u nekima probudio natjecateljski duh pa su snagu koja će biti potrebna za iduće dane djelomično ostavili na Tari. U čamcima je bilo i onih hrabrih koji su isprobali temperaturu vode i okupali se.
Avantura po Tari završila je domaćim ručkom nakon čega se dio ekipe vratio u hotel (uglavnom isti oni koji su snagu ostavili u kanjonu), a dio je otišao na vidikovac Ćurevac, jedan od najljepših vidikovaca s pogledom na kanjon rijeke Tare.
Nakon večere u Žabljaku slijedilo je opuštanje i priprema za dugo iščekivani dan, dan kada se penjemo na Bobotov Kuk, najviši vrh Durmitora.
4. dan (12.9.2023.) Bobotov Kuk
Četvrti dan prošao je u znaku Bobotovog kuka. Krenuli smo sa južne strane stazom od prijevoja Sedlo između Dobrog dola i Pšćenske doline na nadmorskoj visini od 1.863 m. Krajolik se na početku sastoji od blagih pašnjaka prema strmim travnatim livadama odakle kreće blagi uspon i zagrijavanje. Putem stajemo na zaravni Surutka okruženom oštrim vrhovima Zupci (2.309 m) koji podsjećaju na naše Bijele stijene. Put nastavljamo prema jezeru Zeleni Vir s prekrasnim pogledom na Šarene pasove. Kod jezera se inače nalazi izvor pitke vode koji je nažalost tada presušio pa smo nakon kraćeg odmora nastavili strmom stazom prema vrhu. Strma staza, kamenje i sipar su nas iscrpili pa smo se kratko odmorili kod prijevoja Velike previje koji se nalazi točno ispod samog vrha.
Od tog dijela slijedi još malo sipara na čijem kraju slijedi nagrada za sav trud, jedan od najljepših vidikovaca na Durmitoru s kojeg se pruža pogled na Škrčka jezera smještena između Prutaša, Bototovog kuka i Šarenih pasova. Pogled oduzima i vraća dah u istom trenutku. S lijeve strane pruža se pogled na vrh Đevojku (2.440 m) koji zajedno s Bobotovim kukom i Bezimenim vrhom (2.487 m) čini Sou nebesku (podupirač neba).
Kraći odmor i upijanje pogleda, a zatim najuzbudljiviji i zahtjevniji dio uspona koji se sastoji od strmih litica koje se daju prolaziti samo jednosmjerno. Staza je dijelom osigurana sajlom koja je od velike pomoći kada ponestane inspiracije za ruke. Završni dio staze traje oko 20 minuta i napokon stižemo na Bobotov kuk (2.523 m) nakon čega slijedi odmor.
Povratak s vrha uslijedio je istim putem ali u doba dana koje najviše laska svim, pa i ovim krajolicima – u vrijeme zlatnog sata kada (kako samo ime kaže) zlatne sunčane zrake prelaze preko livada, pašnjaka i čudesnih pojava Durmitora. Putem smo sreli i divokoze, svratili do izvora i spustili se nazad do Sedla.
Vodič nam je taj dan rekao kako nikad nikog nije tako dugo vodio na Bobotov kuk, a mi smo mu lijepo cijelim putem tvrdili da se nama nikud ne žuri.
Četvrti dan smo završili umorni, ali sretni i puni dojmova.
5. dan (13.9.2023.) Prutaš
Još jedno jutro i vrijeme koje nas je pomazilo. Sa parkinga Dobri Do (1.716 m) turu smo započeli u 8 sati prema Prutašu, atraktivnom vrhu (2.393 m) čije samo ime slikovito opisuje izgled stijena koje krase ovaj vrh. Kako mistična mjesta uvijek imaju i neku legendu iza sebe, tako ima i Prutaš. Priča o vilama, mladom Todoru i njegovoj Ružici pristaje kao salivena krajoliku koji nas je dočekao.
Staza kreće dosta strmo na samom početku nakon čega slijedi lagana šetnja kroz livade. Pred Škrčkim ždrijelom (2.114 m) čeka nas opet malo uspona nakon kojeg se otvaraju sasvim novi pogledi na Šarene pasove koje smo sreli prethodni dan. Na tom mjestu smo se odmorili i uživali u pogledu koji je jednostavno nemoguće dočarati. S ovog mjesta jedna staza vodi i prema prekrasnim Škrčkim jezerima koje smo također vidjeli dan prije, a mi ipak krećemo drugom stazom, dalje prema našem cilju, prema vrhu. Taj dio staze prolazi rubom samog grebena s pogledom na travnatu uzbrdicu koja djeluje kao mistični krajolik iz svijeta Hobbita. Kada prijeđete taj dio i fizički naporan uspon, pogled opet osvaja, vidimo poznato trojstvo – vrhove Bobotov kuk, Đevojku i Bezimeni vrh i napokon pogled na sami vrh Prutaša te na prekrasne prutove koji se okomito spuštaju s njega, kao kakve oštice noža.
Kraća pauza i još malo uspona prema samom vrhu. Dolazak na vrh obilježen je otvaranjem nevjerojatnih pogleda u svim smjerovima – južna strana Durmitora, pogled prema Bosni, Bobotov kuk, Šareni pasovi i sva čuda Durmitora kao na dlanu. Takav pogled zaslužuje i malo duži odmor.
Uslijedio je povratak istim putem, a zatim slobodno vrijeme. Dio ekipe je odmarao, dio posjetio Etno selo Katun, mjesto s konjima i (tako kažu lokalci) najboljom hranom u Žabljaku (provjerili, vrijedi!)
Za neke je to bila šetnja po Žabljaku ili panoramski izlet po Durmitorskom prstenu. Durmitorski prsten je kružni put dug 76 kilometara oko cijelog planinskog masiva s nekima od najljepših vidikovaca na sve posebnosti Durmitora. Rijetka je to prilika da uživajući u vožnji možete doživjeti takvu prirodu.
Nakon ovakvog dana teško je sve dojmove skupiti na hrpu, slijedi večera i odmor jer sutra napuštamo Žabljak i krećemo dalje.
6. dan (14.9.2023.) Žabljak – Kanjon Mrtvice – Manastir Ostrog – Budva
Taman pred najavu nešto lošijeg vremena napuštamo Žabljak, ipak sretni što smo imali prilike uživati u savršenom vremenu i ostvariti sve što smo zamislili. S tim biserom u mislima krenuli smo put Kanjona Mrtvice, stazu koju vodi kroz skoro netaknutu prirodu. Staza kreće kroz pitome i zabačene zaseoke a nastavlja kroz visoke litice i gustu vegetaciju.
Kako se staza približava koritu rijeke tako se dolazi i do Kapije želja, mjesta na kojem se priroda pobrinula da stijenama stvori portal kroz koji se može spustiti do rijeke, baciti kamenčić i zaželiti želju (jedini uvjet da se ostvari je da ona bude pozitivna J). Nastavljamo dalje još neko vrijeme do mjesta gdje staza kreće Mrtvačkim gredama, tu ipak krećemo u povratak jer smo ograničeni vremenom, kako onim na satu, tako i onim na nebu. Po povratku smo posjetili i Danilov most koji je dao sagraditi Knjaz Danilo u čast svoje majke.
Krenula je kiša, a mi smo se uputili prema autobusu odakle dalje krećemo za Manastir Ostrog, manastir sagrađen u vijencu planine Ostrog, a izgradio ga je Sveti Vasilije Ostroški. Manastir je smješten u stijeni na 900 metara nadmorske visine između Podgorice i Nikšića i poznato je pravoslavno svetište. Pravo je remek djelo arhitekture, a odiše mirom i posebnom energijom.
Cijeli ovaj put današnjeg dana vodi nas zapravo do naše krajnje destinacije, bisera Crne Gore, Crnogorskog Miami-a, odnosno do Budvanske rivijere. Dolazak u Budvu u kasnim satima i smještaj nedaleko od rivijere.
7.dan (15.9.2023.) Budva
Dan je bio predviđen za odmor i slobodno vrijeme po Budvi. Novi dio grada nalazi se u zaleđu poznate rivijere, beskonačne plaže i šetališta s brojnim hotelima i ugostiteljskim objektima, dok se stari dio arhitekturom totalno razlikuje od ovog dijela. Stari grad Budva ima svoju dugu i bogatu povijest i u njemu se nalaze brojne crkve, kule i tvrđava s koje se pruža predivan pogled. Medeki su ovaj dan iskoristili svatko na svoj način – plaža, izleti na obližnje otoke, restorani i šetnja. Idealan dan da se slegnu dojmovi s Durmitora, prepričaju anegdote i da se vrati izgubljena energija.
P.S. Kruže priče kako su se taj dan medeki jedva prepoznali u gradu jer nitko nije bio u planinarskoj opremi u kojoj smo jedni druge naviknuli vidjeti zadnjih dana.
8.dan (16.9.2023.) Budva – Cetinje – Lovćen – Metković
Ujutro krećemo iz Budve i vozimo se za Cetinje, prijestolnicu Crne Gore, kulturno središte i nekadašnji glavni grad. U samom centru dolazimo do Muzeja Kralja Nikole i sasvim je jasno zašto ovaj grad nosi sve te brojne epitete. Posjet muzeju, koji je nekada bio i palača kraljevske obitelji, bio je inspirativno putovanje kroz crnogorsku povijest u koju smo uronili na neko vrijeme. Iza muzeja slijedi kava u centru pa odlazak prema Lovćenu, Balkanskom Olimpu kako mu mnogi tepaju.
Na vrhu Jezerski vrh (1.660 m) nalazi se Njegošev mauzolej, građevina izgrađena u čast Petra II Petrovića po nacrtu Ivana Meštrovića. Do mauzoleja se dolazi dugačkim tunelom kroz koji prolazi 461 stepenica. Iza samog muzeja je prekrasni vidikovac s kojeg se za lijepog vremena vidi nestvarno daleko (neki kažu čak i do Italije u zoru pri idealnim vremenskim uvjetima). Pita od sira i koprive u restoranu ispod mauzoleja među krošnjama drveća i polazak prema Metkoviću i Lijepoj Našoj.
Dan smo iskoristili savršeno i skratili si dugačak put nazad.
Sve to ne bi vrijedilo ništa da se anegdote na državnim granicama ne ponavljaju iz izleta u izleta, ali zaštiti ćemo identitet aktera koji je spremno pripremio ZET-ov pokaz.
U Metković smo došli na večeru i noć iskoristili da se adaptiramo na povratak u realnost.
9.dan (17.9.2023.) Metković (Babina Gomila) – Zagreb
Došao je zadnji dan našeg putovanja. Deset medeka je odlučilo odraditi program u cijelosti. Predviđenih 35 stupnjeva u plusu nije ih omelo. Turu je povela Irena, i bez obzira sto je često u sredini ili kraju kolone, nekom čudnom snagom dovela je grupu na vrh za 2 sata hoda. Staza duga 4 km, uspon 670 metara a onda zaslužena nagrada – pogled koji oduzima dah! More zagrlilo Neretvu, a ona mu se podala u potpunost, bez ostatka.
Povratak k’o povratak. Greben podsjeća na Matokit, a spuštanje na spomenutim temperaturama zahtijevalo je da ubrzamo korak i što prije dohvatimo hlad ispod rijetkog drveća. Naš prijatelj Stjepan iz HPD Gledavac iz Metkovića bio je tu, podržao nas i dao nam snagu. U 12:30 sjeli smo u njegov kombi, uključili klimu na najjače i spustili se u Metković odakle je nakon ručka uslijedio povratak u Zagreb.
Za kraj vrijedi samo spomenuti rečenicu koja se urezala u pamćenje, a rekao ju je jedan lokalni vodič kojeg smo sreli putem dok je vodio svoju grupu na Prutaš. Planinu ne osvajaš, nju se ne može osvojiti, možeš ju eventualno ispenjati, ako ti ona to dozvoli.
I tek nakon par dana shvatiš da si još uvijek zarobljen u prizorima i da je planina osvojila tebe.
Tekst by Antonija Trlaja Magdić & Irena Hustić
Fotografije: sudionici izleta
