Biokovo – Vošac, Sv. Jure – 7. – 9.5.2021.
O8.05.2021.
Opća planinarska škola
Generacija 2021.
BIOKOVO I
Veliko Brdo – Vošac – Sveti Jure
Školarci su već uvelike napredovali, savladali su laganije uspone a i okušali se na Kozjaku i Mosoru.
Odlučeno je da sad kreće Biokovo. Naši domaćini su HPD Veliko Brdo i Bruno Turina.
Moram naglasiti da mi je Bruno bio velika pomoć i kod smještaja planinara i kod kreiranja trase izleta. Ovo je bio moj drugi pohod na Biokovo a to sigurno nije dovoljno iskustva da bi pomislila da mogu onako, ležerno, na tu planinu koja izaziva kod svih planinara strahopoštovanje.
Dakle, prvi dan…ustajanje rano i odlazak do Vošca, usput zastajemo na vidikovcu Sinjal, odakle se pogled širi na Makarsko priobalje, Brač i Hvar. Oduševljenje se polako zagrijava i kamen pod nogama te težina nadolazećeg uspona na Vošac, pada u drugi plan.
Vošac, nezaobilazan, širi vidike, a male parcele zemlje pod njim govore o strpljivosti žitelja, uspornosti i snazi te želji za opstanak na tom kamenu. Put do Doma pod Svetim Jurom prolazimo bez problema, a snijeg na visini iznad 1500 metara veseli.Uspon uz konop, izgleda kao lagan, no kad penjanje počne tek tad vidis da nije ni kratak ni lagan, no pogled s Svetog Jure baca sve muke u zaborav. Prelijepo!
Na vrhu nas čeka bus. I bonus…sky walk.
Predivno vrijeme, hrvatske i bosansko hercegovačke planine, srebrno sive okićene bjelinom snijega i plavetnilom neba koje ih čuva, osmijeh na licima mojih medeka…najveća je nagrada.
A sutra…Veliki i Mali Šibenik.
BIOKOVO II
09.05.2021.
Veliko Brdo – Veliki Šibenik – Mali Šibenik, pa natrag
Sunce još nije provirilo iza Planine i to nam je pogodovalo. Bilo je lakše hodati po hladu. Krenuli smo preko Žliba ( u kartama piše Boškovića…i nikome nije jasno zašto stalno netko ima potrebu mijenjati nazive…zašto kad radi karte ne pita lokalno stanovništvo?). Staza vodi kroz gustiš i možda joj baš to daje posebnu čar. Okreneš se a ono svakog trena iz šuškavog gustiša izviri neka draga faca . S nama su i Ivana Žaklina Gudelj [1] i Ljiljana Gudelj [2] , naše pomagačice i vodičice pa smo sigurni. Upoznali smo se jučer, na Vošcu i bila je to ljubav na prvi pogled.
A šta da vam pišem, išli smo gore, isli smo dolje, penjalu se četveronoške, klizali po siparu, hodali po rubu grebena….sve jesmo. Slike ce vam reći sve.Ponekad se i odmarali, ako bi našli neki šumarak ili neko drvo. Vode smo ponijeli taman, 20 km staze, 20 km kamena i sunca, 1500 metara uspona je žedno. Ovdje je voda zlato. Ali ispričati cu vam, ne legendu, nego životnu priču Velobrđana; odavno je ovaj kraj bio primamljiv ljudima iz drugih krajeva pa su ga pohodili da bi tu pronasli trenutke ugode, trenutke odmora. Stanovnici Velikog brda, naučeni da u svemu što ih okružuje nađu smisao i osnov života pa su tako pronašli, u visinama Biokova, u pukotinama tog kamena, špilje u kojima je zbog klimatskih specifičnosti, led zadržavao svoje svojstvo i ljeti. I pradjed našeg domaćina, Bruno Turina [3] , Mate Turina, pronašao je jednu takovu špilju ledenicu 1933.godine, o tome ispričao sumještanima i počela je jedna priča, okrutna i teška ali priča koja je i dalje govorila da je baš tu pravo mjesto za život. Mještani su se organizirali i odlazili u rane jutarnje sate, puno prije izlaska sunca u planinu, izvlačili led iz ledenica i spuštali ga do grada, gdje bi ga prodavali gostioničarima, mesarima i ribarima, da njime hlade svoje proizvode koje su nudili i žiteljima i turistima. Zanimljivo je to da su led na samarima nosili magarci a žene na svojim leđima. Onu stazu, one stepenice, kojima smo se uspinjali i spuštali, onim stepenicama gdje smo lagano ispustali dušu i pitali kad ce kraj, velobrske žene nakvasile su sitnim kapljicam leda kojeg su, i do 20 kilograma nosile na svojim leđima, mukotrpno, bez uzdaha i jauka. I neka naš pohod bude posvećen njima, velobrskim ženama koje su pokazale da su jake…kao planina…kao Biokovo. Pitat ćete kako je magarad uspjevala prolaziti tim strmim stazama…evo ovako…stavili bi im vreće na glavu i pomalo ih vodili gore…ili spuštali dolje. Eto tako…domišljato.
I za kraj….jer kraj, a pogotovo rastanak, uvijek je težak. I naš rastanak s domaćinima bio je vrlo emotivan. Ekipa nas je došla ispratiti, bilo je zagrljaja, stiska ruku, fotkanja a i pjesme…Hvala vam planinari, hvala vam potomci velobrskih ledara, doći ćemo opet..i dovesti nove planinare da se uvjere u ljepotu kraja i srdačnost i dobrodušnost žitelja ovog prekrasnog dijela lijepe naše .