Od Gupčeve lipe do Vrapča – 15.5.2021.

 

PD MEDVEDNICA

OD GUPČEVE LIPE DO GORNJEG VRAPČA

…baš tako….

Krenuli smo vlakom u 7,44 iz Vrapča.  Sat i pol vožnje, bučne….kao da smo u nekom prošlom stoljeću, kao da je vlak izmišljen baš jučer, dovelo nas je do Gornje Stubice.

A onda put pod noge.

Gupčeva lipa, odolijeva ne godinama već stoljećima. Uz nju kućica, slatka, stara sigurno preko sto godina, ali pažena i mažena, čak i oluke ima drvene a po krovu raste čuvarkuća. Odatle je Matija Gubec poveo puntare u boj za slobodu i dostojanstvo.

Dolazimo u Hižakovec, crkvene knjige svjedoče da je baš tu živjela Matijina obitelj. Kućica, piše njegova, mala je, ima samo jednu prostoriju ali dovoljnu da u nju stane sve što za život treba. I malo jezerce pored, da u njega možeš zabacit mrežu.

E sad, uspon na Sljeme baš i nije romantičan, staza strma, pogotovo dio Mrzlog Potoka. I obrasla…više liči prašumi nego stazi na planini uz glavni grad lijepe naše.

Dalje znate…Hunjka, tu nas je oprala kiša, propisno, Sljeme, Grafičar, Risnjak i voljeno nam Vrapče. 29 kilometara…7,5 sati…sve za 5. Bravo dečki. Bravo djevojke.

 

Biokovo – Vošac, Sv. Jure –  7. – 9.5.2021.

 

O8.05.2021.

Opća planinarska škola

Generacija 2021.

BIOKOVO I

Veliko Brdo – Vošac – Sveti Jure

Školarci su već uvelike napredovali, savladali su laganije uspone a i okušali se na Kozjaku i Mosoru.

Odlučeno je da sad kreće Biokovo. Naši domaćini su HPD Veliko Brdo i Bruno Turina.

Moram naglasiti da mi je Bruno bio velika pomoć i kod smještaja planinara i kod kreiranja trase izleta. Ovo je bio moj drugi pohod na Biokovo a to sigurno nije dovoljno iskustva da bi pomislila da mogu onako, ležerno, na tu planinu koja izaziva kod svih planinara strahopoštovanje.

Dakle, prvi dan…ustajanje rano i odlazak do Vošca, usput zastajemo na vidikovcu Sinjal, odakle se pogled širi na Makarsko priobalje, Brač i Hvar. Oduševljenje se polako zagrijava i kamen pod nogama te težina nadolazećeg uspona na Vošac, pada u drugi plan.

Vošac, nezaobilazan, širi vidike, a male parcele zemlje pod njim govore o strpljivosti žitelja, uspornosti i snazi te želji za opstanak na tom kamenu. Put do Doma pod Svetim Jurom prolazimo bez problema, a snijeg na visini iznad 1500 metara veseli.Uspon uz konop, izgleda kao lagan, no kad penjanje počne tek tad vidis da nije ni kratak ni lagan, no pogled s Svetog Jure baca sve muke u zaborav. Prelijepo!

Na vrhu nas čeka bus. I bonus…sky walk.

Predivno vrijeme, hrvatske i bosansko hercegovačke planine, srebrno sive okićene bjelinom snijega i plavetnilom neba koje ih čuva, osmijeh na licima mojih medeka…najveća je nagrada.

A sutra…Veliki i Mali Šibenik.

BIOKOVO II

09.05.2021.

Veliko Brdo – Veliki Šibenik – Mali Šibenik, pa natrag

Sunce još nije provirilo iza Planine i to nam je pogodovalo. Bilo je lakše hodati po hladu. Krenuli smo preko Žliba ( u kartama piše Boškovića…i nikome nije jasno zašto stalno netko ima potrebu mijenjati nazive…zašto kad radi karte ne pita lokalno stanovništvo?). Staza vodi kroz gustiš i možda joj baš to daje posebnu čar. Okreneš se a ono svakog trena iz šuškavog gustiša izviri neka draga faca . S nama su i Ivana Žaklina Gudelj i Ljiljana Gudelj , naše pomagačice i vodičice pa smo sigurni. Upoznali smo se jučer, na Vošcu i bila je to ljubav na prvi pogled.

A šta da vam pišem, išli smo gore, isli smo dolje, penjalu se četveronoške, klizali po siparu, hodali po rubu grebena….sve jesmo. Slike ce vam reći sve.Ponekad se i odmarali, ako bi našli neki šumarak ili neko drvo. Vode smo ponijeli taman, 20 km staze, 20 km kamena i sunca, 1500 metara uspona je žedno. Ovdje je voda zlato. Ali ispričati cu vam, ne legendu, nego životnu priču Velobrđana; odavno je ovaj kraj bio primamljiv ljudima iz drugih krajeva pa su ga pohodili da bi tu pronasli trenutke ugode, trenutke odmora. Stanovnici Velikog brda, naučeni da u svemu što ih okružuje nađu smisao i osnov života pa su tako pronašli, u visinama Biokova, u pukotinama tog kamena, špilje u kojima je zbog klimatskih specifičnosti, led zadržavao svoje svojstvo i ljeti. I pradjed našeg domaćina, Bruno Turina , Mate Turina, pronašao je jednu takovu špilju ledenicu 1933.godine, o tome ispričao sumještanima i počela je jedna priča, okrutna i teška ali priča koja je i dalje govorila da je baš tu pravo mjesto za život. Mještani su se organizirali i odlazili u rane jutarnje sate, puno prije izlaska sunca u planinu, izvlačili led iz ledenica i spuštali ga do grada, gdje bi ga prodavali gostioničarima, mesarima i ribarima, da njime hlade svoje proizvode koje su nudili i žiteljima i turistima. Zanimljivo je to da su led na samarima nosili magarci a žene na svojim leđima. Onu stazu, one stepenice, kojima smo se uspinjali i spuštali, onim stepenicama gdje smo lagano ispustali dušu i pitali kad ce kraj, velobrske žene nakvasile su sitnim kapljicam leda kojeg su, i do 20 kilograma nosile na svojim leđima, mukotrpno, bez uzdaha i jauka. I neka naš pohod bude posvećen njima, velobrskim ženama koje su pokazale da su jake…kao planina…kao Biokovo. Pitat ćete kako je magarad uspjevala prolaziti tim strmim stazama…evo ovako…stavili bi im vreće na glavu i pomalo ih vodili gore…ili spuštali dolje. Eto tako…domišljato.

I za kraj….jer kraj, a pogotovo rastanak, uvijek je težak. I naš rastanak s domaćinima bio je vrlo emotivan. Ekipa nas je došla ispratiti, bilo je zagrljaja, stiska ruku, fotkanja a i pjesme…Hvala vam planinari, hvala vam potomci velobrskih ledara, doći ćemo opet..i dovesti nove planinare da se uvjere u ljepotu kraja i srdačnost i dobrodušnost žitelja ovog prekrasnog dijela lijepe naše .

Premužićeva staza na Rabu – 1.5.2021.

  1. Maj na Rabu

Izleti na Velebit i na more uvijek pobuđuju veliki interes pa tako je bilo i ovog puta. Ekipu, podijeljenu u dvije grupe, na Rab su odveli Mladen i Đurđica te su nam doživljaj približili kroz sliku i riječi.

OTOK RAB – Rimljani ga prozvaše “sretnim” Felix Arba. Jučer smo to i doživjeli. Dok smo prilazili otoku trajektom, imali smo osjećaj da se vozimo kroz neki nenaseljeni planet. Samo more i krševiti otočići. No, kad smo došli na otok, neka potpuno druga priča. Grad Rab, prožet mnoštvom malih uličica i kamenih kuća, šarmantan je stari grad sa četiri zvonika i mnogo malih trgova. Mladen i moja malenkost vodili smo naše planinare Medeke na vrh Kamenjak (408 m/nv) iznad grada Raba. Krenuli smo iz naselja Mundanija. Prvo cestom, a onda planinarskom stazom koja je izgrađena po projektu slavnog Ante Premužića, graditelja velebitske Premužićeve staze. Na putu smo uživali u samoniklom začinskom i ljekovitom bilju, velikim mlječikama, smilju, ciklamama…..Što smo se više penjali, vidici su bili sve ljepši i ljepši na grad Rab. S vrha se pruža veličanstven pogled na naš Velebit i okolne otoke: Goli otok, Sveti Grgur. Pag… Svi smo se popeli na vrh. Nakon spusta, zaslužena kava u gradu Rabu. Zajednički smo prošetali starim uličicama Raba, spustili se kroz prekrasnu Park šumu Komrčar do poznate šetnice prema uvali sv. Eufemije…… Vratili se u Zagreb svi zadovoljni i sretni što smo proveli još jedan dan u zajedničkom druženju i uživanju u prirodnim ljepotama Lijepe naše!

 

KOZJAK – 23.-25.4.2021.

PD MEDVEDNICA NA KOZJAKU

Izlet OPŠ.

U planinarski dom Malačka na Kozjaku stigli smo nešto prije ponoći s namjerom da nam subota od rana jutra bude posvećena Kozjaku. Ujutro u 7 sati smo krenuli autobusom prema Solinu, točnije prema Ninčevićima. Ondje je počeo uspon na Kozjak, na vrh Sv. Juraj ( vrh HPO, 676 m). Uslijedio je lagani uspon cestom i šljunčanom stazom, a onda već malo zahtjevniji uspon kroz ostatke izgorjele borove šume. Cijelim putem pruža se pogled na Split, Kaštele i otoke Čiovo, Brač i Šoltu. Prije samog vrha na nekim dijelovima staze pomagali smo si pridržavanjem za sajle i klinove. Na samom vrhu nalazi se crkvica Svetog Jure, a sa sjeverne strane Kozjaka pruža se pogled sve do Dinare na čijim vrhovima je još uvijek snijeg. Vratili smo se manje zahtijevnijom stazom. Nakon povratka u dom i pauze za ručak, poslijepodne krenusmo osvojiti još jedan vrh, Biranj (vrh HPO, 631 m). Vrh od doma dijeli sat vremena hoda nezahtijevnom stauom. Na vrhu se nalazi crkva sv. Ivana Krstitelja, a nakon razgledavanje crkve i vrha vratili smo se u dom u kojem su se svi pripremali za nedjelju, neki za uspon na Mosor, a neki za razgledavanje Splita i uspon na Marjan.

(Napisao Dorijan Plavlešić)

Nedjelja, 25.04. 2021. je završila…a gdje nego u Splitu. Neki Medeki su tamo otišli ujutro a drugi nakon ispenjanog Kozika. Sladoled i kava na rivi uz sunce koje se lagano približava horizontu…može li dan završiti bolje.

Sveto Brdo – 4.6. – 6.6.2021. (izlet OPŠ i Društva)
Polazak:  4.6.2021. u 18,00 sati, Ilica 421 Povratak:   6.6.2021. u kasnim popodnevnim satima
Prijevoz:   autobus Cijena:   prijevoz 270 kn na bazi 25 izetnika
Spavanje u privatnom smještaju 100 kn / noć

04.06.2021.

Petak popodne odlazimo u Lovinac gdje ćemo noćiti

 

05.06.2021.

SVETO BRDO

 

Odlazak u 7 sati za Sveti Rok odakle slijedi uspon na Dušice pa na Sveto Brdo.

 

Sam uspon na Sveto brdo je hodočašće posvećeno svim braniteljima koji su svoj život utkali u temelje naše Domovine Hrvatske pa će se shodno tome u 14 sati, na Dušicama, održati, već četvrtu godinu za redom, sveta misa.

 

Naš pohod, naše hodočašće posebno će biti posvećeno našem preminulom kolegi i prijatelju, hrvatskom branitelju koji je veći dio ratnih godina proveo na Velebitu, Željku Avdagiću Dedi.

Sveto Brdo je vrh HPO, visine 1751 metar i s vrha pogled seže na sve strane, a posebno je zadivljujući onaj prema moru i prema Dušicama, koje su smještene na bajkovitoj visoravni na  nadmorskoj visini od 1260 metara.

 

Uspon na Sveto Brdo počinje na prijevoju Mali Alan ( 1025 metara) i traje oko 4 sata. Na putu se savladava visinska razlika od 967 metara. Prvi dio puta prolazi širokim šumskim putem koji se zatim spušta u šumu i lagano vijuga i uspinje se prema Dušicama. Taj dio se prolazi laganim hodom za 2 sata. Zatim slijede Dušice, visoravan obrasla travom i raznovrsnim mirišljavim biljem, relativno ravna staza., nakon koje kreće sam uspon, djelomično strm, koji nas vodi na sam vrh. Duljina staze od Malog Alana do vrha Sveto Brdo iznosi oko 10 kilometara.

 

06.06.2021.

RIJEKA BIJELA, KARIŠNICA, FRANJEVAČKI SAMOSTAN

Nakon doručka krećemo prema Karinu, gdje počinje naš uspon na izvor Rijeke Bijele.  Rijeka Bijela hidrogeološki je fenomen, koja izvire iz špilje na oko 300 m/nv. Kanjoj rijeke od otopljenog vapnenca poprima bijelu boju, po čemu je najvjerojatnije i dobila ime.

Kanjon je na rasijedu dvaju brda uslojenih vapnenaca, ima nekoliko velikih slapova ( najviši između 15 i 20 metara, koji u podnožju formiraju prirodne bazene prozirne zelenkaste boje. Stijene kanjona su živopisne crvenkaste boje i privukle su mnoge pa tako i same snimatelje Vinetua, koji su smatrali da je okruženje najpogodnije za dočarati priču gledateljima, pa su određene scene istoimenog filma snimanje baš u tom kanjonu. Sam obilazak kanjona, izvora i toka rijeke traje oko 3 sata.

Po razgledu Rijeke Bijele spuštamo se na izvor rijeke Karišnice, te je pratimo od izvora do ušća.

Rijeka Karišnica izvire u istoimenoj špijli, koja je dugo oko 12 metara, široka 4 – 7 metara i visoka 2 – 3 metra.  Sama rijeka duga je 2400 metara i utječe u Karinsko more. Na riječici sagrađene su mnoge mlinice i još postoje njihovi ostaci sa djelomično sačuvanim mlinskim kamenima.

Slijedeći tok rijeke do ušća doći ćemo u Karin gdje ćemo posjetiti franjevački samostan  koji je sagrađen na ruševinama benediktinske opatije u 15. stoljeću, kojeg su razarali Turci,a i srpski agresori. Tu će nas dočekati, kroz samostan provesti i o njegovoj povijesti sve ispričati fra Petar, koji o njemu brine i trudi se da na tom mjestu ostane sačuvan za buduće generacije

 

                            Obavezno pridržavanje mjera Stožera civilne zaštite sukladno stanju s pandemijom.

Težina staze:  1 dan:  GRUPA  A  …teška      GRUPA B ….lagana                  2. dan:   Staza nezahtjevna i lagana

                             

Oprema:  Standardna planinarska, obavezni štapovi
Vodiči:  Irena Hustić, Žarko Cvetković
Napomena: Hrana i piće iz ruksaka s mogućnošću dogovora organiziranog obroka u smještaju
                        Prijava izleta pravovaljana tek s uplatom akontacije
Prijave i informacije: Irena 091 489 9767,  Žarko 091 509 4562


Prijavom na izlet svaki član Društva potvrđuje da je upoznat sa zahtjevima izleta, da ispunava zdravstvene, fizičke i tehničke uvjete za sigurno sudjelovanje na izletu da ima uplaćenu članarinu HPS-a za tekuću godinu, te pristupa izletu na vlastitu odgovornost.Sudionik je dužan tijekom izleta slušati upute vodiča. U slučaju loših vrenmenskih prilika ili drugih nepredviđenih okolnosti , vodič ima pravo promijeniti rutu ili otkazati izlet.

Dubovački planinarski put –  24.4.2021.

 

PD MEDVEDNICA

Ozaljskim krajem

Dio ekipe odlučio je prijeći dio Dubovačkog planinarskog puta i ispenjati Vodenicu.

I tako bi. Prvo su obišli stari grad Ozalj, zavirili u prošlost vlastelinstva toga kraja a onda se spustili u Trg i uvjerili kako je u to vrijeme živio puk. Zatim su otišli do Kamanja i otud krenuli put Vodenice (vrh HPO) i kružnom stazom se vratili u Ozalj. Dan je bio lijep, povijesno interesantan a društvo razigrano. Ponekad se i prisjetilo ekipe koja se patila na Kozjaku i Mosoru . Imat će se o čemu pričati.

Knezgrad i Sisol – 10.4.2021.

Naša opća planinarska škola treba u Istru…pa hajdemo onda na Knezgrad i Sisol.

Knezgrad će biti onako, malo za zagrijavanje, a Sisol, to je već ozbiljna stvar.

Zajedno krećemo na Knezgrad

Vrh Knezgrad je na jednom krasnom proplanku usred šume, nema pogleda no kroz krošnje se naziru okolni vrhovi, i Vojak, kao kralj među njima. No spuštajući se do polazne točke zastali smo na jednom krasnom vidikovcu odakle se pružao krasan pogled i na more i na okolne doline i planine.

Autobusom smo se odvezli do Brseča. Grupa B će dalje busom do Plomina i odhodati dio Labinskog planinarskog puta, a grupa A planira iz Brseča krenuti na Plomin, preko…Sisola.

Grupa A

Uspon počinje naglo i prilično strmo a pogled unazad plijeni pažnju. Brseč nad morem, svakim korakom uz planinu, postaje ljepši. Kao mali dragulj, bijeli, urastao u stijene, s plavom pozadinom, baršunastom i nježnom, jednostavno zove da ti se svidi..jako.

Nakon staze, recimo sasvim primjerene Istri, počinje nešto, što ne bih mogla nazvati stazom ali je ipak planinarski put. Kamen..pa opet kamen i pokoja crvena crta koja pokazuje smjer…penjemo se na sam vrh. Prolazimo pored “prozora” u planini kroz koji možeš zaviriti na susjednu nizinu..a ja je držim..na dlanu. Pred završnim usponom još jedan poklon…pogled na čarobno Čepićko polje. Oranice kao iz početnice prvog razreda.

Pogled leti na Sisolske stijene, a tamo moji planinari, kao bubamare, sitne, raznobojne točkice hrle prema vrhu.

I napokon, vrh je tu, nisam ga tako zamišljala, a ne volim guglati previše. Zaslužuje respekt.

Spuštanje, rekli bi, ko spuštanje, no nije. Bilo je tu i sunca i vjetra, snijega ali i cvijeća. Narcise su okitile obronke.

Plominski zaljev bio je nestvarno plav. Ili zelen. Odlučismo obići Plomin i dalje grebenom do Vidikovca. I tako, lijevo more, sivo ili plavo, gore nebo, puno oblaka ali bez kiše, desno zaljev, dubok, uklesan u stijene. A staza kroz kamenje, koje je netko, zaigrajući se, postavio u zemlju okomito, a ne fino položeno, da bude ravno i glatko.

I baš tad ugledasmo u daljini grupu hodača… HHHEEEEJ! HHEEEJ! Prepoznali smo ih po plavim majicama…to je naša ekipa… hoda iznad Plomina..oni su malo razgledali Brseč, pa Plomin i sada završavaju planirani LPP. Dosta su se nahodali, gore dolje, gore dolje sa stalnim pogledom na dimnjak termoelektrane, čak se i slikali u snijegu! Sad natrag u Plomin na prvu pravu okrepu. 5 sati šetnje bilo je sasvim OK..i još Knezgrad zajedno s nama .

A mi nastavismo dalje do Vidikovca, gdje smo se opet svi skupa našli, počastili pićem i izmijenili doživljaje.

Istra uvijek ponudi nešto novo i zato ćemo doći ponovo.

 

Ravna gora  – 5.4.2021.

Uskrsni ponedjeljak na Ravnoj Gori.

Običaj da se na prvi dan poslije Uskrsa negdje ide zove se “Emaus”, jer su prvi dan iza uskrsnuća Isusova dva učenika išli u mjesto Emaus, a na putu im se pridružio uskrsnuli Isus.

Mi smo krenuli od Trakošćana, najljepšeg dvorca u Hrvatskoj put Filićeva doma, vrha Ravna Gora pa uz crkvu Sveta tri kralja do doma Pusti duh i na kraju završili uz Trakoščanska jezera. Dan je bio sunčan i lijep, pomalo vjetrovit, staza..prvo blago uspinjanje a onda je zadnji dio do Filićeva doma pokazao da je Ravna Gora sve osim ravna. Na Filićevu domu gulaš, na Pustom duhu piće. Tradicionalno hodočašće s misom u crkvi Sveta tri kralja ove godine nije održano. Spust do Trakošćana prošao je u razigranom ozračju, a šetnja uz Trakoščanska jezera unijela je u srca zadovoljstvo i mir.

Medeki, hvala na druženju, divni ste

 

Mala i Velika Paklenica – 20. – 21.3. 2021.

PD MEDVEDNICA SA DEDOM U SRCU

Tako je teško napisati tekst uz ovaj izlet.

Počinjem, pa ga brišem. Nijedna riječ nije dovoljno dobra, dovoljno jaka da opiše osjećaje koji su nas nosili. Možda se treba vratiti dvije godine unatrag  kad smo kročili istom stazom zajedno..ili se treba vratiti tridesetak godina natrag, kad je njom hodao on, s drugovima, s ruksakom punim hrane, s puškom u ruci. Dok je čuvao svaku stopu, svaki kamen. A svaki taj kamen nas je nekako podsjećao na njega. Nije bilo nikog u grupi koji nije bar nekoliko puta spomenuo njegovo ime…koji nije rekao…ovdje smo bili zajedno, ovdje smo stali, tu je ispričao ovu priču, ratnu ili poratnu. A priča je u Velebitu stvorila Vilu Velebita, ostavila je trag po kojem hodimo i mi. Naši novi članovi su s posebnom radošću utiskivali pečate u knjižicu. I osjećali ponos. Jer su prolazili njegov put. I put njegovih suboraca, od kojih većina zajedno s njim,  s nebeskih visina nadgleda vrleti Velebita. I čuvaju nas na ovom putu.

A ti, dragi Deda, zauzeo si komadić našeg srca koji će zauvijek ostati samo tvoj.

I zato smo došli, jedni prešli Malu Paklenicu, drugi ispenjali Buljmu, zajedno obišli Manitu peć i polagano se kroz Veliku Paklenicu vratili. Ispenjali bi mi još i Vidakov kuk i Anića kuk, no vjetar je bio silovit….

Još jedan vikend, ispunjen ponosom, daje nam vjetar u leđa…za dalje.

 

Strahinjčica, muzej neandertalaca i muzej Radboa – 27.3.2021.

Idemo dalje…poletno i radosno.

Danas je bilo radno….Opća planinarska škola, članovi Društva i još nekoliko naših malih medića.

Prvo Muzej krapinskog neandretalca… zanimljivo. Osvijestio nam je trenutak našeg bivanja na ovoj kugli. U muzeju ,a i dalje na usponu preko Jelenjih pećina na Sušec, pridružili su nam se prijatelji iz PD Frankopan Vinkovci. Uspon, prilično strm, ali savladan bez problema. Za kraj…muzej Radboa. Saznali smo da je tu nekad bio vulkan, pa more, da je Strahinčica bila greben ili otok, da su tu plivali morski psi, po obali rasle palme, a klima bila tropska.I cimet je tu rastao. Uh, ovdje je nekad bio Raj…a i sad je. I najvažnija informacija od danas…vinova loza je svoju evoulaciju završila prije 12 milijuna godina i kao takva rodi po zagorskim bregima grožđe na radost ljubitelja dobre kapljice. I tako, neki su našli nove prijatelje, neki su ponovno sreli stare, neki su bili samo radosni a neki su i podjetinjili. Sve u svemu, svatko je našao manje ili više, sebe. Dobro je to, kad kreneš čista srca i duše, kad ne nosiš sa sobom očekivanja…kad svoje JA sakriješ duboko i nedaš mu da ti dan učini loš. Iz Radoboja i našeg lijepog Zagorja ispratilo nas je sunce koje je lagano utonulo u san za najdraže brege.